Kaos je zavladao u Irpinu, gradu nedaleko Kijeva, koji su ruske snage žestoko napale. Stotine ljudi u panici pokušava pobjeći iz ratne zone, na željezničkom kolodvoru potresne scene: vojnici pokušavaju ubrzati bakice koje se jedva kreću, majke s djecom pokušavaju se domoći mjesta u vlaku. Muškarcima bijeg nije dozvoljen.
Jedan se, piše Los Angeles Times, pokušao probiti zajedno sa svojim psićem. Vojnici su ga žestoko napali, uperili su puške u njega i u psa te ga bacili na tračnice. Jedna je osoba incident pokušala snimiti mobitelom, no vojnik je oduzeo mobitel, bacio ga na pod i dvaput stao na njega.
Vlak je polako krenuo prema Kijevu, zabilježio je reporter, a žene su priljubile svoja lica uz prozore vagona kako bi se oprostile od svojih muževa i sinova. Kada je nestao iz vidokruga, oni koji su ostali u gradu još su nekoliko minuta stajali na kolodvoru, a onda se šutke razišli po ulicama razorenog grada.
Spaljene kuće, zgrade bez prozora...
Trebalo je samo tjedan dana od početka ruske invazije da rat dođe u Irpin, promijenivši ga iz temelja. Nekoć šarmantno predgrađe ukrajinske metropole postalo je jeziva kulisa ratnih filmova, zgrade nemaju prozora, kuće su spaljene, ulice razorene, a nebo prekriveno crnim dimom.
Dan ranije ukrajinski i ruski delegati dogovorili su uspostavu takozvanih humanitarnih koridora, kako bi se izbjeglice mogle sigurno izvući iz grada. No, ukrajinske su vlasti odlučile ubrzati stvar pa su gotovo trenutno poručili civilima da napuste grad. Nije im trebalo dvaput reći. Već u utorak krenuo je prvi val onih koji su pohrlili na sigurno. Tko god je mogao i dok se to još moglo, pobjegao je vlastitim automobilom, a drugi su se oslonili na autobuse i vlakove.
U četvrtak navečer granatiranje se približilo Irpinu, prisjeća se 27-godišnja dizajnerica Luba Lipko.
- Jako je opasno. Mislila sam da ćemo svi umrijeti. Mamina prijateljica koja živi nedaleko nas rekla nam je da je te noći vidjela ruske tenkove u blizini.
Do kraja dana ukrajinske snage uspjele su povratiti kontrolu nad Irpinom, no grad je već pretrpio goleme štete i pitanje je koliko još može izdržati. Društvenim mrežama proširile su se snimke ruskih vojnih zrakoplova koji su bombardirali čak i stambene objekte.
- Moj brat je ovdje. Moj dečko je ovdje. Majka je htjela ostati, ali sam je naposljetku nagovorila da je najbolje da odemo. Rodbina u Poljskoj rekla nam je da smjesta dođemo, da spasimo barem svoje živote - kaže Lipko.
Nada se da će uspjeti barem do Lavova, ili u Poljsku. Novinaru LA Timesa na odlasku je poručila da "objasni Rusima".
- Objasnite im da ih mi ne napadamo, nego oni nas - rekla je referirajući se na tvrdnje Moskve kako stambene objekte i civile napadaju "ukrajinski nacionalisti".
Premalo vlakova
U Irpinu su ostali muškarci koji pripremaju žestok otpor. Jedan od njih je 32-godišnji Roman Muromcev. Ovaj IT stručnjak radio je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a onda se odlučio preseliti u Kijev. Sada je tu da brani svoj grad. Dok govori, svako malo odjekuju detonacije, a čopor pasa lutalica bjesomučno laje čim ih začuju. Dakle, neprestano.
Vlakova je premalo, pa se stanovnici Irpina snalaze kako znaju i umiju. Građani su se organizirali pa dijele prijevoz, a mnogi se iz grada pokušavaju izvući i pješice. Opasan je to put jer nikada ne znaju gdje mogu naići na ruske trupe. Mnogi napuštaju svoja vozila pri dolasku do srušenih mostova i put nastavljaju pješice. Kaos je na svakom koraku.
No, mnogi su i dalje zarobljeni u gradiću, a pitanje je koliko mogu izdržati bez adekvatne hrane i u uvjetima krajnje nesigurnosti.
Jura Ponomarenko je 26-godišnjak koji je, javlja Daily Mail, izrazio želju braniti svoj grad no odbijen je zbog manjka iskustva. Ipak, našao je način da pomogne, pa je zadužen za distribuciju hrane i lijekova ugroženom stanovništvu.
Mladić je umalo dospio do trgovačkog centra Giraffe na sjeveru gradića, no zaustavljen je, ukrajinska vojska je napadnuta, Rusi su stigli, a Ponomarenko se morao okrenuti i pobjeći. Pobjegao je do obližnje škole gdje se susreo s 31-godišnjim ravnateljem Stasom Federovim.
Suze i strah
Škola je pretvorena u improvizirano sklonište za one koji su ostali u gradu, a prihvaća do 300 ljudi. Novinare je odveo u podrum od armiranog betona u kojem nema struje. Stotine ljudi žive u mrklom mraku.
Nedugo nakon toga granata je pala u blizini, a svi koji su se zatekli van skloništa pohrlili su u podrum. Nitko nije mogao jasno vidjeti gdje je točno pala, no za 43- godišnju Oksanu Romanšuk bilo je to previše. Počela je nezaustavljivo ridati. Njezina obitelj je uskoro napustila grad u tri automobila, jureći kroz ratnu zonu i gušeći se u suzama.
Do kraja poslijepodneva krenuo je masovni egzodus iz Irpina. Lokalni svećenik Roman proteklih je dana pružio utočište za više od 400 ljudi. Konvojima su prebacivali djecu. Sada pruža zaštitu za 50-ero djece. Situacija se mijenja iz trenutka u trenutak.
Nisu svi spremni otići, to je njihov dom, no iz dana u dan grad postaje sve sablasnije prazan.
