Kada će Australija porinuti svoju prvu nuklearnu podmornicu, izgrađenu u sklopu vojnog pakta Aukus sklopljenog s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, bit će tek osma država na svijetu čija se mornarica može pohvaliti takvom tehnologijom. Osim Sjedinjenih Država i Rusije, nuklearnim podmornicama raspolažu još i Britanija, Francuska, Kina i Indija, a prva brazilska nuklearna podmornica, Álvaro Alberto, upravo se gradi u partnerstvu s Francuskom, i bit će dovršena iza 2030. godine, vjerojatno puno desetljeće prije prve australske.
Odluka Australije o ulasku u vojni pakt s Britanijom i SAD-om oko izgradnje nuklearnih podmornica je, naravno, prvenstveno politička, ali se dijelom temelji i na analizi vodećih australskih časnika, viceadmirala Jonathana Meada i komodora Tima Browna.
Oni su vladi premijera Scotta Morrisona u tajnosti predstavili dokument u kojem zaključuju kako se strateška situacija na Indo-Pacifiku značajno promijenila od trenutka potpisivanja ugovora s Francuskom, te kako bi australskoj mornarici trebale nuklearne podmornice kao ključan kapacitet za ispunjavanje zadaća održavanja sigurnosti u regiji.
Morrison, koji je i naručio tu analizu, pregovarao je više od godinu i pol dana u tajnosti s SAD-om i Britanijom, i prije nego što je vidio njene rezultate, no njen je ishod bio očekivan. Australija je i prije trebala nuklearne podmornice ako je mislila na bilo koji način parirati teritorijalnim aspiracijama Kine u Južnom kineskom moru.
Nož u leđa Francuzima
Jedini razlog zašto Australija nije htjela kupiti nuklearne podmornice od Francuske, ili sklopiti partnerstvo poput Brazilskog u kojem Francuska dijeli svoju tehnologiju s njima, je također bio politički. Snažni lobi ugljena i nafte u Australiji godinama se uspješno bori protiv nuklearne tehnologije u toj državi, a svaki njen spomen u javnosti je brzo dočekan na nož.
Francuska, čija je cijela flota podmornica na nuklearni pogon, Australiji je i htjela prodati svoje nuklearne podmornice, no tamošnji političari za tu ideju nisu htjeli niti čuti. Sada će Australiji nuklearne podmornice graditi SAD i Britanija, no još nije u potpunosti jasno točno tko će raditi što u tom partnerstvu.
Nuklearne podmornice skupe su i komplicirane za izgradnju, koja traje desetljećima, ali imaju jednu ključnu prednost nad konvencionalnim podmornicama, koje na površini plove uz pomoć dizelskih motora, a ispod površine s elektromotorima na baterije. Nuklearne podmornice, naime, nikada ne moraju izroniti.
Prednosti nuklearnih podmornica
Konvencionalne podmornice mogu ostati tek par dana pod vodom, ukoliko se kreću polako, ili par sati, ako se kreću punom brzinom, prije nego što im se isprazne baterije. Jednom kada ostanu bez struje, moraju se približiti površini i upaliti dizelske motore - kojima je za rad potreban zrak. Kada su blizu površine produže svoju “disalicu” - cijev za usisavanje zraka za motore - koju je, istina, dosta teško uočiti okom, ali je zato podmornica itekako vidljiva na radarima, a bučne dizelske motore lako je čuti na sonarima.
Glavna prednost podmornica je njihova nevidljivost, a konvencionalne podmornice svakih nekoliko dana efektivno moraju vikati “evo nas, tu smo” svakom drugom brodu i podmornici koji se nalaze u relativnoj blizini.
Nuklearne podmornice, s druge strane, ograničene su jedino količinom hrane za posadu koju mogu ponijeti sa sobom. Nuklearni reaktori neprekidno proizvode energiju, uz pomoć koje je lako proizvoditi kisik i pročišćavati vodu za posadu. Jednom kada zaroni, nuklearna podmornica mora izroniti tek svakih šezdeset do devedeset dana, kada pristane u luku kako bi ukrcala svježe zalihe hrane za posadu.
Dvije vrste
Nuklearne podmornice dijele se na dvije vrste, po njihovoj primarnoj misiji. Strateške podmornice naoružane su nuklearnim bojevim glavama, i njihova je jedina svrha nuklearno odvraćanje. Skrivaju se mjesecima duboko pod površinom mora, izbjegavaju sva druga plovila, i čekaju naredbu za lansiranje nuklearnih projektila, za koju se nadaju da nikad neće doći. U slučaju nuklearnog rata, njihova je zadaća ili prvi napad - približiti se blizu obali neprijatelja i lansirati projektile koje je nemoguće presresti ili oboriti - ili odmazda - kazniti državu koja je napala njihovu.
Svih šest država koje danas imaju nuklearne podmornice su države s nuklearnim naoružanjem, i svih šest imaju strateške nuklearne podmornice. Sjedinjene Države imaju ih čak 14, Rusija 11, Kina 6, Francuska i Britanija po četiri, a Indijska jedina nuklearna podmornica ujedno je i strateška.
Drugi tip nuklearnih podmornica su takozvane napadačke podmornice, čija je zadaća lov na druge podmornice i napadi na površinske brodove. Sjedinjene Države takvih podmornica imaju 54, Rusija 18, Kina šest, Ujedinjeno Kraljevstvo sedam, te Francuska četiri. Brazilska podmornica u izgradnji također će biti napadačka, kao i osam podmornica koje Australija namjerava izgraditi u sljedećih par desetljeća.
Barracuda, Virginia i Astute
U usporedbi s modernim američkim i britanskim napadačkim nuklearnim podmornicama, klase Virginia i Astute, francuska napadačka podmornica Barracuda je najnovija, te raspolaže s relativno modernijom tehnologijom. Prva Virginia ušla je u službu 2004. godine, a prvi Astute 2010. Prva Barracuda, pak, zaplovila je prošle godine.
Barracuda je i najmanja od tri podmornice, te ima najmanju posadu - tek 60 mornara, u usporedbi s 98 za Astute i 135 za Virginiju. Barracuda i Virginia imaju po četiri, a Astute šest torpednih cijevi, koje osim torpeda mogu lansirati i druga oružja, poput krstarećih raketa Tomahawk kod Astutea i Virginije, ili SCALP kod Barracude.
Barracuda može lansirati i protubrodske projektile Exocet, kao i protuzračne projektile MICA. Virginia je jedina opremljena i sustavom za vertikalno lansiranje (VLS), koji može pohraniti do 28 raketa Tomahawk za istovremeno lansiranje protiv meta na kopnu ili površini.
Hoće li buduće australske podmornice biti bazirane na Virginiji ili Astuteu, još uvijek nije dogovoreno, a nije isključena mogućnost da se, uz posebne kriterije australske mornarice, dizajnira i potpuno nova klasa. No, takva bi solucija značila još kasniju dostavu prvih podmornica, koje i ovako neće zaploviti prije 2040.
U nedjelju je stoga australski ministar obrane Peter Dutton izjavio za Sky News Australia kako će Canberra pokušati unajmiti nuklearne podmornice od Britanije ili SAD-a kao privremeno rješenje do isporuke prvih vlastitih modela.
Australski ministar financija Simon Birmingham otišao je i korak dalje, to pojasnio kako će najam podmornica, istina, značiti da se ukupan broj nuklearnih podmornica unutar pakta neće mijenjati, ali će zato australski mornari steći ključna znanja i vještine koji će im biti potrebni kako bi jednog dana upravljali vlastitim podmornicama, a mornarička luka u Perthu pripremit će infrastrukturu za prihvat i održavanje nuklearnih podmornica.
Bijes u Parizu
Francuska je opravdano bijesna zbog australskog otkazivanja ugovora, a taj se bijes osjeti i u Njemačkoj, čije je brodogradilište ThyssenKrupp očekivalo sudjelovati u ugovoru za izgradnju dizelske verzije francuskih Barracuda. ThyssenKrupp, koji bi vjerojatno radio dizelski pogon za Australske podmornice u sad otkazanom ugovoru, u zadnjih je nekoliko godina usavršio tehnologiju koja rješava glavni problem konvencionalnih, dizelskih podmornica, a to je takozvani “pogon neovisan od zraka” ili AIP.
Prednosti AIP-a prva je demonstrirala švedska mornarica, čije su dizelske podmornice Gotland nekoliko puta “potopile” američki nosač zrakoplova Ronald Reagan u ratnim igrama američke i švedske mornarice.
Gotland, čiji Stirlingov motor koristi dizel i tekući kisik kako bi napajao baterije bez potrebe za izranjanjem, bio je toliko tih da ga cijela bojna skupina američkog nosača nije mogla otkriti. Mala švedska podmornica nekoliko je puta neotkriveno prišla Reaganu i ispalila simulirani torpedo, potopivši ponos američke mornarice. Washington je nakon tih ratnih igara unajmio Gotland od Švedske, i sljedećih ga par godina koristio za treniranje svoje opreme i ljudstva kako otkriti novu generaciju tihih dizelskih podmornica.
Još tiše podmornice
ThyssenKruppova verzija AIP pogona koristi se gorivim ćelijama, i vjerojatno je još tiši od Gotlanda, a konvencionalnoj podmornici omogućava plovidbu par tjedana bez izranjanja. Siemens i ThyssenKrupp su za izraelsku mornaricu proizvele Dolphin 2 podmornicu, od kojih je prva ušla u službu 2014. Dolphin 2, opremljen s čak deset torpednih cijevi od kojih su četiri promjera 65 centimetara, može lansirati i balističke projektile, a analitičari vjeruju kako bi izraelski mornarički projektili mogli biti naoružani i nuklearnim bojevim glavama.
Pored novijih dizelskih podmornica, nuklearne su čak relativno bučne, jer moraju neprekidno pumpati rashladnu tekućinu u reaktore - zvuk koji je moguće uhvatiti pasivnim sonarom. No, glavne prednosti nuklearnih podmornica još uvijek ostaju. Provesti tri mjeseca duboko ispod mora i dalje je bolje nego par tjedana, a nuklearne podmornice se na operativnoj dubini i dalje mogu kretati svojom najvećom brzinom, dok AIP dizelske i dalje moraju znatno usporiti ako misle voziti bez atmosferskih motora.
Moderne dizelske podmornice, analitičari se slažu, idealne su za male države i patroliranje obalnih područja, gdje podmornica ni ne treba provesti više od par tjedana na moru, a luke za opskrbu relativno su blizu. Za australske potrebe - podmornica koja može patrolirati Indo-Pacifikom - nuklearno je od početka bila jedina moguća opcija.