Analizirajući situaciju u Ukrajini u kolumni za Bloomberg, jedan od najpoznatijih povjesničara današnjice, Niall Ferguson, upozorio je kako će u godini pred nama međunarodna podrška Ukrajini postati kontroverzno pitanje jer teret svih vrsta pomoći nije ravnomjerno globalno raspodijeljen, zbog promjene stavova građana, ali i širih političko-ekonomskih pitanja.
"Vrijedno je napomenuti da je na mnoge načine pomoći manje nego što se to čini na prvi pogled. Ukupno je 39 zemalja dalo ili obećalo neki oblik potpore u ukupnom iznosu od 250 milijardi eura, od čega 16 zemalja i Europska unija daju veliku većinu. Tih 39 zemalja predstavlja 59 posto globalnog BDP-a, ali samo 11 posto svjetske populacije".
Iza relativno niske razine pomoći stoji suzdržanost velikog broja zemalja tzv. Globalnog Juga prema Ukrajini, a za to postoji više razloga, što se najbolje moglo primijetiti iz zajedničkog priopćenja na zadnjem G20 skupu, u kojem je izostala eksplicitna osuda Rusije kao agresora. S jedne strane te države i dalje gledaju na Zapad kao izvor kolonijalizma, a s druge imaju razloga ne zamjeriti se Rusiji, kao i Kini. No ono što je intrigantno jest da članice EU počinju preuzimati uvjerljivo najveći dio tereta pomoći Ukrajini, puno više nego prije samo nekoliko mjeseci. Europa si je natovarila najveću naprtnjaču.
"U veljači je, prema neprocjenjivo vrijednom izvoru - Ukraine Support Trackeru, prednjačilo englesko govorno područje, koje je činilo polovicu svih bilateralnih obveza prema Ukrajini. Sad EU osigurava 53 posto ukupnog iznosa, u usporedbi s 37 posto u veljači", piše Ferguson. Drugim riječima, članice EU na sebe sad uzimaju najveći dio odgovornosti. Pojedinačno su Sjedinjene Države daleko najveći pojedinačni donator, ali ako bi se gledali i troškovi zbrinjavanja izbjeglih, jasno je da su države koje najviše pomažu Ukrajincima Poljska, Baltičke zemlje i Češka.
Ono što je problem ove situacije jest da u SAD-u republikanci sve više relativiziraju pitanje pomoći Ukrajini te se može očekivati daljnje splašnjavanje američkog entuzijazma prema svim oblicima pomoći Ukrajini, što znači da bi EU morala izvući najveći dio tereta, pri čemu europska ekonomija ima puno teže posljedice sukoba u Ukrajini nego američka. Lideri EU institucija imaju potpuno drugačiju retoriku.
Ferguson objašnjava kako razine pomoći niti Sjedinjenih Država niti EU nisu na razini najviših izdvajanja u modernoj povijesti ako se gleda udio u ukupnom BDP-u. Ferguson objašnjava: "SAD je preuzeo bilateralne obveze prema Ukrajini u ukupnom iznosu od 76,8 milijardi dolara. Kao i sve što uključuje riječ ‘milijarda‘, to zvuči kao puno novca. Ali to iznosi samo 0,33 posto američkog BDP-a. Ako se uzme u obzir samo vojna pomoć Ukrajini, SAD je potrošio 15 puta više od udjela BDP-a na Korejski rat, pet puta više na Vijetnamski rat, pet puta više na Zaljevski rat i četiri puta više na rat u Iraku. Drugi način da se ovaj rat stavi u perspektivu je usporedba iznosa koji EU troši za potporu Ukrajini sa svojim izdacima za druge nedavne katastrofe. Potrošila je 10 puta više na fond EU-a za oporavak od pandemije (nespretno nazvan NextGenerationEU) i pet puta više na spašavanje eurozone između 2010. i 2012. Od početka rata Njemačka, Italija i UK potrošile su sedam puta više o energetskim subvencijama za vlastite građane kao o pomoći Ukrajini".
Ferguson, nadalje, upozorava kako zapadni porezni obveznici na troškovno učinkovit način degradiraju ruske vojne mogućnosti bez riskiranja života građana zapadnih liberalnih demokracija. Poznati povjesničar nije postavio pitanje riskiranja života Ukrajinaca, niti ratnih razaranja, ali je raspravio izglede zapadnog financiranja u narednih 12 mjeseci. Problemi s izvorima financiranja, sugerira Ferguson, mogu se predvidjeti i u Sjedinjenim Državama, ali i na razini EU.
"Većina medijskih rasprava o ovom pitanju usredotočuje se na opadajući entuzijazam među Amerikancima - posebno republikancima - za financiranje ratnih napora Ukrajine. Nedavna anketa CBS-a pokazala je pad potpore birača GOP-a za slanje oružja u Ukrajinu, s 49 posto u veljači na 39 posto sad. Potpora republikanaca čak i slanju pomoći i zaliha pala je s 57 posto na 50 posto… Ipak, europski stavovi mogu biti važniji i nekako im se pridaje manje pažnje. Provedena su dva velika istraživanja Eurobarometra o stavovima građana EU-a od ruske invazije, jedno u travnju 2022. i jedno u kolovozu 2023. U cjelini, Europljani i dalje podržavaju Ukrajinu, ali i ondje je entuzijazam smanjen. Za 19 postotnih bodova smanjen je udio onih koji se ‘potpuno slažu‘ s prihvaćanjem ljudi koji bježe od rata. Za 17 bodova pao je udio onih koji se potpuno slažu s financiranjem nabave i isporuke vojne opreme Ukrajini. Udio onih koji se u potpunosti slažu s financijskom i gospodarskom podrškom Ukrajini pao je za 16 bodova. I udio onih koji se u potpunosti slažu s uvođenjem ekonomskih sankcija Rusiji i financiranjem nabave i isporuke vojne opreme Ukrajini također je pao za devet bodova".
Drugim riječima, iako većina lidera EU, a pogotovo predstavnici institucija EU, stvaraju dojam kako je podrška Europljana Ukrajini u sukobu s Rusijom zamalo pa apsolutna, podaci Eurobarometra otkrivaju kako je podrška financiranju vojne opreme za Ukrajince pala na samo 24 posto: manje od četvrtine ispitanika smatra da Europljani trebaju plaćati dobavu oružja za Ukrajinu, a čak je pomalo nevjerojatno da ih je manje od polovine za humanitarnu pomoć Ukrajincima pogođenim ratom - samo 47 posto. Još je veće iznenađenje da prema zadnjim podacima iz kolovoza samo 36 posto želi dobrodošlicu za izbjeglice, dok su i ekonomske sankcije pale ispod 50-postotne podrške - sad ih podržava 46 posto ispitanika.
Ovi podaci na koje upozorava Ferguson otkrivaju kako se situacija po pitanju raznih oblika pomoći dodatno komplicira u Sjedinjenim Državama i EU. S jedne strane promijenili su se odnosi političkih snaga u SAD-u, a u EU drastično pada volja građana za podršku Ukrajincima.
