Papa Frane primio je u ponedjeljak u audijenciju australskog kardinala Georgea Pella. Sastali su se u Privatnoj papinskoj biblioteci u vatikanskoj Apostolskoj palači, protokolarnoj prostoriji gdje poglavari Katoličke crkve na svečan način primaju u audijenciju državne ili vladine poglavare, za masivnim radnim stolom za kojim nijedan papa ne radi, nasuprot velikoj i veličanstvenoj Peruginovoj oltarnoj pali koja prikazuje Kristovo uskrsnuće, središnji motiv svake kršćanske vjere.
I kardinal Pell je, si licet parva componere magnis, u neku ruku uskrsnuo u Vatikanu, "na osobit način", kako to vole reći u Katoličkoj crkvi. Pojavio se ondje nakon tri godine nimalo dragovoljne izočnosti, pošto je u domovini pretrpio tri suđenja i odležao 13 mjeseci u tamnici.
U tom je smislu fotografija Frane i Pella, kako se prisno smiješe jedan drugome, imala krizmu formalne rehabilitacije, povratka Pella u Kardinalski zbor na velika vrata - ali s malom snagom.
Napustio je Vatikan kao treći čovjek uprave Katoličke crkve, jer je, kao prefekt Tajništva za ekonomiju, po preseansu bio postavljen odmah nakon Pape i njegova kardinala državnog tajnika, te kao član C9, papinskoga ad hoc Kardinalskog vijeća za reformu Rimske kurije, tada sastavljenoga od devetorice članova s purpurnom kapicom na glavi. Sada, nepunih osam mjeseci uoči osamdesetog rođendana, koji znači kraj izborničkoga kardinalskog statusa, Pell nema nikakve šanse vratiti se na neku od tih dužnosti.
Sudski nevin, kardinal Pell je platio cijenu javnoga gnušanja nad zločinom pedofilije. To što je platio nitko mu ne može nadoknaditi. Uostalom, sudska nevinost ne mora značiti faktičku nevinost. Kao što ni sudska krivnja ne mora značiti faktičku krivnju. To barem u Evropi znamo od afere Dreyfuss kada je Émile Zola, otvorenim pismom predsjedniku Republike započetim čuvenim poklikom "J'accuse!" (Optužujem!), razvalio već načetu utvrdu montirane presude koju je bilo lakše izreći nevinom Židovu nego izdajniku plemiću. Ne zaboravimo, to je Zola platio glavom: nepoznat netko je tkaninom začepio dimnjak na njegovoj kući, pa je pisca i njegovu suprugu ugušio ugljični monoksid, na "pouku" ostalima.
Gnusni zločini, logično, izazivaju gnušanje, indignaciju. Indignacija je, više i češće nego ushit, motiv individualnoga i masovnoga javnog konfrontiranja, motiv novinskih komentara i istraga, a u krajnje eklatantnim slučajevima i motiv rušenja osiljenih moćnika, ne samo u političkoj vlasti.
Gnušanje nad gnusnim zločinom protiv humanosti (kamo zapravo pripada i nasilje sa spolnim obilježjima, raznih modaliteta i intenziteta), teži osudi a priori, bez suda, bez procesa, koja gazi i gnječi i nevino optužene. Tom se gnušanju mnogi pridružuju s entuzijazmom - a onaj tko se suzdrži, tko "glas svoj ne pridruži urlanju tom", kako je pjevao Majakovskij, makar samo zato da bi prvo vidio jasno, da bi spoznao i odvagnuo dokaze, lako u općem entuzijazmu biva žigosan kao sukrivac, ostavljen bez prostora za svoje javno neslaganje, ili naprosto ušutkan strahom za se.
Iskreno, nisam bio siguran u Pellovu krivicu dok je trajala hajka, nisam siguran u njegovu nevinost sada, ali sam gotovo siguran da nije bio kriv kako je svjedočeno, jer je takvo silovanje bilo tehnički nevjerojatno.
Éric Brion te je večeri bio pijan. Godinama smatram da pijanstvo nije olakotna nego otegotna okolnost, jer svatko tko svjesno uzima opijate pristaje na eventualne njihove posljedice. Rekao je novinarki Sandri Muller: "Imaš veličanstvena prsa, ti si moj tip." Sljedeće jutro poslao joj je SMS s isprikama zbog ispada. Pet godina kasnije, pokrećući hashtag #balancetonporc (optuži svoju svinju, francusku verziju #metoo), Muller je prozvala Briona kao nasilnika.
Je li Brion zaslužio kaznu? Možda jest. Je li kazna morala biti proporcionalna krivici? Naravno. Je li na kažnjavanje pozvan sud a ne pojedinac? Dakako.
Sud je zaključio da reakcija nije bila proporcionalna, da je novinarka "nabrijala" Brionovu krivicu, lažno dodajući da ju je spolno zlostavljao učestalo, da ju je proganjao SMS-ovima. Na sudu je (pa i uvidom u telefonski promet) dokazano da je lagala, pa je pravomoćno osuđena platiti 15.000 eura odštete. U međuvremenu, u prošle tri godine, Brion je ostao bez posla i bez zarade, ostavila ga je cura (koju je upoznao nakon svog ispada), dotjeran je na rub samoubojstva od sramote. Muller je samo pokazala višak entuzijazma. Priča (jer zaista je riječ o priči a ne o faktima) "otela" joj se. Ali Briona nijedan papa nije oprao od društvenog ostracizma.
To ni na koji način ne znači da se nad gnusnim ne treba gnušati, da ne treba širiti, pa i u "institucionalne" medije prenositi strahote koje nam je predočio hashtag #zeneujavnomprostoru, na primjer. Količina tog zla je fascinantna, iziskuje i gnušanje i reakciju. Ali pazeći da je posrijedi podatak a ne priča, makar Grimmova, da je reakcija proporcionalna akciji, te da pravorijek pripada sudu a ne linču, pa ni verbalnome.