Malo ljudi za sebe može reći da su čuli zastrašujući zvuk sjevernokorejske balističke rakete kako leti iznad njihovih glava, ali Lindsey Miller, glazbenica koja živi u Pjongjangu, prisjeća se da ju je 15. rujna 2017. godine iz sna prenulo neobično tutnjanje, piše Telegraph.
Nepoznati zvuk bio je test balističke rakete srednjeg dometa Hwasong-12 - dizajnirane za isporuku nuklearnih bojevih glava - koja je lansirana s mjesta u blizini zračne luke u Pjongjangu i koja je preletjela otprilike 2.300 milja te tako aktivirala sistem za uzbunjivanje u Japanu.
Gospođa Miller probudila se u 6 sati ujutro i otrčala u vrt ispred svoje kuće u britanskom veleposlanstvu. - Nisam je mogla vidjeti, ali čula sam i bilo je poput zrakoplova koji nas nadlijeće, vrlo udaljenog zrakoplova, ali nije nestao tako brzo, rekla je. - Bilo je to u vrijeme kad smo svi bili na rubu.
Priča je objavljena u njezinoj novoj knjizi 'Sjeverna Koreja - kao nigdje drugdje', koja s fotografijama predstavlja rijetki prikaz zatvorene države i koja bi trebala biti objavljena u četvrtak.
Lindsey Miller, nagrađivana skladateljica iz Glasgowa, dobila je jedinstveni uvid u život u zatvorenoj zemlji dok je pratila svog supruga na diplomatskoj misiji od 2017. do 2019. godine.
To razdoblje bilo je jedno od najburnijih diplomatskih vremena u novijoj povijesti Sjeverne Koreje, obilježeno napetostima između Pjongjanga i SAD-a i bojazni od nuklearnog rata, pa do iznenadnog događaja bez presedana kada su se Kim Jong-un i američki predsjednik Donald Trump sastali u Singapuru.
No, knjiga gospođe Miller, prva takve vrste nekog zapadnjaka koji živi unutar zatvorenih granica Sjeverne Koreje, usredotočuje se uglavnom na prikazivanje svježih prizora svakodnevnog života u autoritarnom režimu i njezinih interakcija s običnim sjevernokorejskim ljudima u jednom od najzatvorenijih društava na svijetu.
- Mislila sam da je ovo nevjerojatna prilika da odemo negdje gdje rijetko tko može ići i na način na koji malo ljudi može ići. I tamo mora biti nečega što mogu istražiti, rekla je u intervjuu.
Kao strana državljanka, mogla je bez razmišljanja lutati glavnim gradom Pjongjangom, samostalno planinariti i dijeliti pivo i Netflix sa sjevernokorejskim kondukterima vlakova na dugom putu do Kine.
Mogla je s milenijalcima raspravljati o Brexitu i omiljenim glazbenim bendovima, skrenuti s utabane staze u siromašne, nikad viđene kutove i vikendom uživati u ljepoti planine Myohyang s obiteljima izletnicima.
- Ljudi ne sjede cijeli dan i ne razgovaraju o Kim Jong-unu. Ljudi imaju svoje živote, rekla je.
Knjiga se upušta u izvor ljudskih osjećaja dok se pokušava povezati sa svojim novim domom. Ponekad je progoni neimaština radnika na selu, ali je zabavlja i apsurdnost polaganja vozačkog ispita s instruktorom čiji je dah smrdio na soju i lokalno pivo.
Gospođa Miller rekla je da je morala ostaviti po strani svoje predodžbe o toj zemlji. - Mislim da je stvarno lako pretpostaviti da na vrlo uopćenoj, pojednostavljenoj razini, znamo kakav je život tamošnjih ljudi, rekla je.
Ali njezine fotografije i anegdote istražuju u kojoj mjeri mogu postojati iskreni, istinski odnosi pod opresivnim nadzorom okrutnog i totalitarnog režima, kao i trag iskrene znatiželje i prijateljskih gesti ljudi s kojima se susretala.
- Stvarno je teško razvijati odnose s ljudima jer ne postoji jasna granica između autentičnosti i laži, objasnila je.
Njezina knjiga opisuje kako odnos s ljudima ponekad može biti frustrirajući 'diplomatski ples' koji se nikada ne može istinski izvući iz oštrog političkog režima u zemlji u kojoj su građani strogo kontrolirani i suočeni s oštrim kaznama za svaki otpor.
- Doista se zateknete zaglavljeni usred ovog kaveza, pokušavajući uravnotežiti prirodnu znatiželju i voditi razgovor o nečemu, ali i ni o čemu, a zatim stvorite neku vrstu prijateljstva, rekao je.
U jednom od svojih najupečatljivijih susreta, govori o tome kako joj je stariji muškarac prišao u vodenom parku u Pjongjangu, gurnuvši joj u ruke kolut na napuhavanje u obliku patke.
- U kolutu je bila sićušna posve mala beba koja je čvrsto spavala, rekla je, prepričavajući kako su pokušali razmijeniti nekoliko riječi o obitelji, sve dok službenik u odijelu nije iznenada prekinuo njihov spontani, radosni trenutak.
- Umjesto da se oslanjamo na dubinske, emotivne razgovore s ljudima, zapravo se više radi o manjim nježnim trenucima kada se možda taj poklopac podigne i vi vidite nekoga tko je nešto spreman podijeliti s vama, a vi se zbog toga osjećate vrlo privilegirano, kaže o vremenu provedenom u Sjevernoj Koreji.
Gospođa Miller rekla je kako se nada da će njezina knjiga promijeniti mišljenje o samoj državi daleko od uobičajene politike i otvoriti prozor čitateljima da ljude vide kao ljude, a ne kao proizvode njihove okoline.
- Zaista je važno fokus usmjeriti na ljudska bića koja su tamo i nadamo se da ćemo na taj način stvoriti novu vrstu razgovora, rekla je.