Kada novinar Steve Rosenberg (55) pokušava objasniti kako je zapravo živjeti u Putinovoj Rusiji, vojne parade ili sada sveprisutni simbol Z nije ono što mu prvo padne na pamet, već sibirski krajolik koji se mijenja.
Otputovao je tamo prije nekoliko godina kako bi snimio emisiju o klimatskim promjenama i otkrio da se krajolik Sibira posve deformirao kako se led topi.
‘Drvene kuće su potonule u zemlju, a pojavili su se čudni brežuljci i udubljenja‘, kaže on.
Rat je imao sličan utjecaj na zemlju koju je Rosenberg u zadnjih 30 godina zvao domom.
‘Sve se izobličilo baš poput onih izbočina i udubina (u Sibiru), pa je krajolik posve transformiran.‘
Jumbo plakati koji su nekada reklamirali Ikein namještaj, sada promoviraju ruske vojnike kao heroje. Umjetničke galerije pune su slika herojskih vojnika, s onim Z ispisanim na prsima.
Nešto prije Božića posjetio je selo u Sibiru gdje su umjesto likova sobova i Djeda Mraza, od leda napravili skulpture muškaraca s kalašnjikovima.
‘Čini se da je ovo Rusija, ali ne Rusija koju poznajem‘, kaže Rosenberg za britanski The Times.
Život u Rusiji
Rosenberg svoju novu domovinu razumije koliko i svaki stranac. Nakon što je 1987. kao 19-godišnji student prvi put posjetio Rusiju, bio je ondje još mnogo puta prije nego što je postao BBC-jev izvjestitelj iz te zemlje. Bio je u Moskvi i kad je pao Berlinski zid te gledao prijenos na malenom sovjetskom TV prijemniku.
Osim kratkog boravka u Berlinu, u Rusiji je proveo veći dio svog odraslog života, izvještavajući najprije za CBS, a zatim za BBC dok je zemlja izlazila iz sovjetske ere u godine Mihaila Gorbačova pune nade. Izvještavao je o opsadi kazališta Nord-Ost 2002. i napadima na školu u Beslanu 2004., a iz neposredne je blizine mogao gledati i uspon Vladimira Putina. Suprugu Olgu upoznao je u Rusiji, a ovdje je rođeno i njihovo dvoje danas odrasle djece.
Sada se Rosenberg našao u središtu najveće svjetske priče. On je, uz producenta i dva snimatelja, dio malog tima koji radi u moskovskom uredu BBC-ja.
Njihov je posao pokušati vidjeti dalje od propagande i shvatiti što sve to znači. No to nije uvijek lako učiniti.
‘Vraćam se u stare dane ‘kremljologije‘ kad ste stalno pokušavali pogoditi što sve to znači, analizirali tko stoji uz do koga na vrhu mauzoleja tijekom parada i koje se bitke vode unutar zidina Kremlja.‘
Čak i prije invazije 24. veljače prošle godine, Rusija je prestala izdavati novinarske vize. Rosenbergova kolegica, Sarah Rainsford, protjerana je iz zemlje 2021. godine nakon što joj nije produžena viza, što je BBC nazvao ‘izravnim napadom na medijske slobode‘. Medijska kuća je od tada pokušala poslati druge novinare, ali im je prihvaćena samo jedna privremena viza.
Uhićenje Evana Gershkovicha, novinara Wall Street Journala koji je 29. ožujka ove godine nepravedno pritvoren dok je pisao reportažu u Jekaterinburgu, gradu udaljenom oko 1300 km istočno od Moskve, dodatno je užarilo čitavu situaciju. Gershkovich, prvi američki novinar uhićen u Rusiji pod optužbom za špijunažu još od Hladnog rata, još uvijek je u zatvoru i čeka suđenje. Rosenberg, koji se nekoliko puta susreo s Gershkovichom, kaže da su potezi vlasti bili jezivi.
‘Sve te pretpostavke da ste kao zapadni novinar sa stranom putovnicom na neki način zaštićeni od kaznenog progona su nestale.‘
Stalno procjenjivanje opasnosti
Unatoč tome, Rosenberg kaže da ipak ne živi u konstantnom strahu.
‘Uvijek moraš procijeniti situaciju, a sada se sve svodi na intuiciju. Mislim da još ima koristi od toga što sam ovdje i izvještavam o svemu. Ali, naravno, stalno procjenjujem opasnost.‘
Svaki dan se budi u pet i šeće psa Lailu, zatim dežura od početka emitiranja emisije Today pa do kraja vijesti u deset sati navečer, koje se u Moskvi emitiraju u ponoć.
‘Nemam baš mnogo slobodnog vremena. Cijenim svaku sekundu provedenu sa suprugom i psom. Radujem se subotnjem jutru - ako ne radim, idem na tržnicu voća i povrća, zatim u supermarket i popiti kavu. Imam tih nekoliko minuta samo za sebe.‘
Trenutačno nema službenih ograničenja u vezi s time o čemu Rosenberg može, a o čemu ne može izvještavati. Navikao je da ga se prati na prilično očit način ako napusti Moskvu zbog neke reportaže, a to se tijekom rata nije osjetno pogoršalo. Nikada mu, kaže, nije naređeno da prestane pratiti određenu priču. Ipak, on zna da njegova situacija nije sigurna.
‘Ne bi imalo smisla da sam ovdje a da ne mogu reći što mislim da se događa. Moram pokušati raditi svoj posao što poštenije mogu. Ali oni nas u bilo kojem trenutku mogu isključiti.‘
Strani su dopisnici nekada dobivali jednogodišnje vize u Rusiji. To je sada smanjeno na tri mjeseca, zbog čega ih je lakše izbaciti iz zemlje.
U ovo vrijeme sve većeg neprijateljstva između Moskve i Londona, veliko je pitanje zašto Kremlj uopće dopušta da Rosenberg ostane. Prošle godine čak je dobio intervju s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. Rosenberg smatra da Kremlj to vidi kao priliku da pokaže Zapadu da ga nije briga.
‘Lavrov je to jasno rekao u intervjuu. Smislio je nevjerojatnu rečenicu: ‘Rusija je to što jest i ne sramimo se to pokazati.‘‘
Zaljubio se u Rusiju
Rosenberg je odrastao u predgrađu Londona, Chingfordu. Otac mu je bio zubar, majka domaćica. Išao je u srednju školu Chingford Senior High School gdje ga je profesor francuskog naučio nekoliko riječi ruskog, što ga je dovoljno zainteresiralo da se prijavi za studij francuskog i ruskog na Sveučilištu u Leedsu.
Bila je 1985. godina i Gorbačov je dolazio na vlast. Rusija je cijelo vrijeme bila u TV vijestima.
‘Bilo je fascinantno: ova ogromna, ogromna zemlja - Sovjetski Savez, koji je bio vrlo zatvoren - postupno se počela otvarati.‘
Na sveučilištu bi donosili televizor na odsjek za ruski pa bi gledali sovjetsku televiziju. Bio je očaran: ‘Nekako sam se zaljubio u sve to.‘
Odustao je od francuskog, usredotočio se na ruski i otputovao u Moskvu na vrijeme da uhvati posljednje trenutke Sovjetskog Saveza.
Vratio se nakon što je diplomirao 1991. i zaposlio se kao predavač engleskog jezika na Moskovskom institutu za alatne strojeve. Vremena su bila teška i rusko gospodarstvo je bilo u kaosu. Odlazio bi na glavnu tržnicu u Moskvi, kupovao ogromne količine mandarina i gutao ih nastojeći tako ostati zdrav. Od toga gotovo da je poprimio narančastu boju. Neki od njegovih učenika pozvali su ga u kamp za mlade izvan Moskve početkom 1992. i tamo je upoznao Olgu. Njegova privlačnost se, kaže, ‘svodila na moju citrusnu preplanulost‘.
Rosenbergova veza s Rusijom seže još i dalje, čega nije bio svjestan dok je odrastao. Naime, njegov pradjed, Haim Gnessin, napustio je grad Shklov u današnjoj Bjelorusiji u vrijeme pogroma.
‘Neobično, ali ništa od ovoga nisam znao kad sam odlučio učiti ruski. No moja je baka pronašla kutiju s dokumentima među kojima je bila djedova stara putovnica iz carske Rusije.‘
To se otkrilo dok je Rosenberg boravio u Sovjetskom Savezu krajem osamdesetih. U to vrijeme stranci nisu mogli putovati bez dopuštenja KGB-a. Prijavio se i dopušteno mu je da ode u arhiv u Minsku, gdje je pronašao imena i adrese svojih predaka.
‘To je bilo stvarno uzbudljivo‘, kaže. Prema pričama njegove obitelji, Gnessin je u Veliku Britaniju stigao slučajno nakon što je kapetan broda rekao da su stigli u Ameriku, kamo je zapravo namjeravao otputovati. Nastanio se u East Endu u Londonu i počeo trgovati tekstilom.
Invazija ga je iznenadila
Iako zna mnogo toga o Rusiji, Rosenberga je ipak iznenadila Putinova odluka da napadne Ukrajinu.
‘Kao i mnogi drugi ljudi, mislio sam da Kremlj samo diplomatski zvecka oružjem, ali da Putin neće doista pokrenuti potpunu invaziju.‘
Godinu i pol nakon toga, ruskom predsjedniku gotovo ništa nije išlo po planu.
‘Putin je bio netko tko se godinama hvalio da može nadmudriti Zapad, zapadne vođe i svoje protivnike, i činilo se da je uvijek bio u pravu. Ali sve je pošlo po zlu. Bila je to katastrofa.‘
Primjer za to je pokušaj državnog udara Jevgenija Prigožina prošlog mjeseca. 23. lipnja Wagnerovi vojnici zauzeli su grad Rostov na Donu i došli na 200 km od Moskve. Rosenberg tu pobunu uspoređuje s tornadom.
‘Zapuhalo je iznenada i pobacalo sve uokolo, a mi još uvijek pretražujemo ruševine kako bismo utvrdili što je to bilo i kakve će biti posljedice.‘
A jedna od posljedica je ‘turbo‘ Putin. Njegove nedavne fotografije iz Dagestana, na jugu Rusije, kako se grli i druži s ljudima, u suprotnosti su s prizorima tijekom Covida na kojima on sâm sjedi na čelu dugog stola u svom uredu u Kremlju.
‘Sad je ovdje, pa je ondje i tako pokušava pokazati koliko ga narod voli‘, kaže Rosenberg.
Također je došlo do oštrog zaokreta u službenom narativu o ratu. U jednom su trenutku Wagnerove vojnike slavili kao heroje, u sljedećem je Putin na državnoj TV govorio da su izdajice. Rosenberg kaže da je jedna žena s kojom je razgovarao na ulicama Moskve bila zbunjena: ‘Jednostavno ne razumijem‘, rekla je. ‘Rečeno nam je da su veliki borci, a sada nam govore da su loši.‘
Invazija mu je također znatno otežala novinarski posao.
‘Došlo je do snažnog porasta antizapadne propagande u državnim medijima, posebice antiameričke i antibritanske. Vijesti uvijek udaraju po Anglosaksoncima‘, kaže. To je utjecalo i na to kako ljudi vide BBC. Ljudi na ulici manje su voljni razgovarati i teže se dolazi do službenih osoba.
‘Nekada smo imali vrlo dugačak popis ljudi s kojima smo mogli razgovarati, a sada se smanjio - ljudi su ili otišli ili jednostavno ušutjeli.‘
Alternativna stvarnost
Rosenbergov tim koristi virtualne privatne mreže (VPN), koje im omogućuju slobodan pristup internetu kako bi pratili kako se o ratu izvještava izvan Rusije. To dovodi do bizarnog osjećaja alternativne stvarnosti, kaže on.
‘Rusija kaže da je Zapad započeo rat protiv Rusije i da se Zapad bori protiv Rusije u Ukrajini.‘ Ovo iskrivljavanje činjenica utječe na sve - od granatiranja ukrajinskog grada do dizanja u zrak brane Kakhovka u južnoj Ukrajini.
‘Rusija uvijek sve poriče i uvijek se predstavlja kao žrtva, a ne kao agresor. Živjeti u ovome je psihički iscrpljujuće, kao neka verzija Alise u zemlji čudesa u kombinaciji s Orwellovim svijetom iz 1984.‘, kaže Rosenberg i dodaje da to smatra fascinantnim i zastrašujućim.
Na površinskoj razini, promjene su minimalne. Supermarketi su unatoč sankcijama dobro opskrbljeni.
‘Neke stvari su zamijenjene ruskim ekvivalentom, tako da je Coca-Cola zamijenjena bezbrojnim ruskim verzijama. Ostali zapadni proizvodi su nestali, ali još uvijek ima dosta hrane i većina Rusa zapravo nije niti vidjela niti osjetila veliku promjenu u smislu svog svakodnevnog života.‘
Njegovi odnosi s ruskim prijateljima nisu se promijenili, ali neprijateljstvo u državnim medijima ima učinka. Nedavno je otputovao u Pskov na sjeverozapadu zemlje kako bi napravio reportažu i otkrio da ga lokalni mediji nazivaju ‘glavnim britanskim propagandistom‘.
‘Na osobnoj razini, ovo je mjesto u kojem živim više od pola života i odjednom se sve promijenilo. A s tim se teško nositi. Rusija koju sam mislio da poznajem, nestala je‘, kaže on.
Intervju s Gorbačovom
Njegov bijeg od svega toga je klavir koji navečer svira kad je kod kuće s Olgom koja radi za humanitarnu organizaciju. Rosenbergova pijanistička vještina privukla je pozornost javnosti slučajno, nakon intervjua s Mihailom Gorbačovom 2013. Nakon što su završili, posljednji vođa Sovjetskog Saveza, koji je preminuo prošle godine, pokazao je na klavir u kutu sobe i pitao svira li tko. Rosenberg se javio i pratio Gorbačova dok je ovaj pjevao ruske klasike uključujući Moskovske noći, Tamna je noć i Maglovito jutro, pjesme za koje je rekao da ih je jako voljela njegova pokojna supruga Raisa.
Rosenberg je rekao da je u tih nekoliko minuta saznao više o Gorbačovu nego u šest prijašnjih intervjua.
Rosenberg je nakon toga glazbeni talent spojio sa svojom drugom velikom ljubavi, natjecanjem za pjesmu Eurovizije, te postao neslužbeno lice tog natjecanja. Snimke na kojima svira miks svih pobjedničkih pjesama od 1956. do 2019. postali su viralni na društvenim mrežama. Ove se godine vratio u Liverpool kako bi sudjelovao u posebnoj BBC-jevoj emisiji. On misli da njegova strast prema natjecanju datira iz 1974. - kada je Abba pobijedila u Brightonu, pjevajući Waterloo - kada je imao šest godina i roditelji su mu dopustili da ostane budan do kasno kako bi gledao Euroviziju.
‘Često se pitam što bi moj pradjed mislio o mom povratku u Rusiju‘, kaže. ‘Očito je dao sve od sebe da pobjegne. Ali upoznao sam toliko nevjerojatnih ljudi i doživio toliko nevjerojatnih avantura ovdje.‘ Sjeća se da su ga 1990-ih pozvali na rusku televiziju kako bi s ruskim zvijezdama razgovarao o britanskom smislu za humor. Sjedili su u gostionici i pričali viceve. ‘Svi su voljeli britansku kulturu i britanski humor. No ovih dana na ruskoj televiziji prikazuju dokumentarce koji vam govore kako je Britanija odgovorna što je Hitler došao na vlast.‘
Nije jasno koliko je ruska javnost progutala propagandu Kremlja. Nakon pada Sovjetskog Saveza, kaže Rosenberg, ljudi su stvarno osjećali da imaju moć promijeniti svoju zemlju. No danas se događa nešto posve suprotno i ljudi ne vjeruju da uopće mogu promijeniti išta - što ide na ruku Kremlju.‘
Smatra da se javno mnijenje o ratu ugrubo dijeli na tri dijela. ‘Imate možda 15 posto onih koji su žestoko za rat, onda imate oko 15 posto onih koji su potpuno protiv rata, ali ne izlaze na ulice prosvjedovati jer je to previše opasno.‘ Velika većina je u sredini. ‘Ne vole nestabilnosti, ali shvaćaju da ne mogu ništa učiniti pa u biti sliježu ramenima i nastavljaju sa svojim životom.‘
Prije nekoliko mjeseci Rosenberg je izvještavao iz grada Jaroslavlja, 250 km sjeveroistočno od Moskve, gdje je pokrenuta kampanja za uklanjanje tamošnje Stijene prijateljstva, spomenika na kojem su navedeni gradovi prijatelji na Zapadu - Poitiers u Francuskoj i Exeter u Velikoj Britaniji. Pitao je ljude što misle o prijedlozima da se to ukloni. Nitko od njih nije smatrao da je prijedlog dobar. ‘Rekli su: ‘Zadržimo stijenu. Možda će rat završiti i možda će se stvari vratiti na staro.‘‘