Invazija na Ukrajinu je rat u kojem nasilje i normalnost koegzistiraju - smrt i razaranje na bojišnici dugoj gotovo 2500 kilometara i prepuni kafići u Kijevu, samo nekoliko stotina kilometara zapadno.
To je rat koji se vodi u rovovima i topničkim okršajima, ali je istovremeno velikim dijelom definiran političkim hirovima Amerikanaca i Europljana, čija bi spremnost da izdrže inflaciju i nestašicu energije mogla oblikovati iduću fazu sukoba, piše The New York Times. Naposljetku, to je i rat snimki i poruka, borba dviju zemalja u kojima su duboke obiteljske veze pomogle pretvoriti društvene medije u zasebno bojno polje.
Pritom, nitko ne zna kako će sve završiti. Ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon što je ušutkao svaki glas neslaganja, izjavio je da "uglavnom, još ništa ozbiljno nismo ni započeli". Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski, pak, ohrabren prkosom stanovništva i većim dijelom ujedinjenim Zapadom, umanjuje šanse za bilo kakve nagodbe i poziva svoj narod da ne poklekne.
No, pitanje je hoće li se potpora Zapada održati dok se Europa sprema za mogućnost zime s malo ruske nafte i plina? Pitanje je i hoće li Putin, nakon napada na Krimu i ubojstva nacionalističke komentatorice Darje Dugine, eskalirati rat. Na kraju krajeva, pitanje je i hoće li Zelenski moći održati odlučnost svoje nacije protiv neprijatelja koji posjeduje golemi nuklearni arsenal.
Putin trenutačno kontrolira oko 20 posto Ukrajine, no čini se da je daleko od toga da Ukrajinu vrati u okrilje Rusije, kao što je i malo naznaka da je spreman prestati s borbom. Pola godine nakon što su ruske snage nagomilane na granici susjedne zemlje krenule s invazijom, tako sukob izgleda borcima i cijelom europskom kontinentu koji je utonuo u previranja.
Krhka normalnost
Uoči današnjeg ukrajinskog Dana neovisnosti, Zelenski je ponudio jasan pogled na prijetnju s kojom se njegova zemlja suočava. Moskva bi mogla nastojati pokvariti proslavu 24. kolovoza, kojom Ukrajina obilježava odvajanje zemlje od Sovjetskog Saveza 1991. godine, "nečim posebno gnusnim, posebno okrutnim", upozorio je Zelenski.
U srijedu se također obilježava i šest mjeseci otkako je Rusija 24. veljače napala Ukrajinu, pokrenuvši rat koji je mnoge Ukrajince protjerao iz njihovih domova, odnio živote tisuća vojnika i civila te uzdrmao gospodarstvo. Ukrajinski dužnosnici su upozorili da bi Rusija mogla napasti salvom krstarećih projektila ili organizirati suđenja ukrajinskim ratnim zarobljenicima iz okupiranog grada Mariupolja. No, Zelenski je rekao da ukrajinske vlasti ne planiraju nikakve izvanredne mjere opreza ukoliko bi glavni grad Kijev bio pogođen. Ukrajinska će vlada, rekao je na konferenciji za novinare, odgovoriti "isto kao do sada" ili bilo koji drugi dan.
U gradovima duž bojišnice, na područjima pod ruskom okupacijom i na lokacijama pogođenim dalekometnim raketnim udarima, najžešći rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata bukti itekako vidljivom snagom, no naviknuti na rizik, Ukrajinci se vraćaju u normalnost nakon šoka zimske invazije. Nakon nekoliko ranijih uspjeha ukrajinskih snaga u odbijanju ruskog napada na Kijev i sjever Ukrajine, obitelji se pripremaju za početak škole, a kafići su puni posjetitelja.
Regije u kojima živi većina Ukrajinaca su stabilne i relativno sigurne, vlada još uvijek postoji, a vojska, opremljena sve moćnijim zapadnim oružjem, ostaje čitava. "Prvotna je prijetnja bila da će ruska vojska, kao druga najveća na svijetu, uspostaviti zračnu nadmoć i dominaciju", rekao je Andrij Zagorodnjuk, bivši ukrajinski ministar obrane. "Uspjeli smo naučiti kako ih zaustaviti", dodao je.
No, urušavajuća ekonomija, rizik od zračnih napada i danak iscrpljujućeg rata, ističe, mogli bi umanjiti sposobnost Ukrajine da se odupre. Nakon šest mjeseci, kaže, opstanak nije isto što i pobjeda, pa čak ni jasan put prema njoj. "Ne možemo stati i prijeći u dosadan rat, rat niskog intenziteta", rekao je Zagorodnjuk. "Moramo razmisliti kako ih možemo istisnuti (iz zemlje)".
S druge strane, u najmanju ruku, ovaj rat je daleko od onoga što se Moskva nadala da će biti - činjenica je da su Ukrajinci ovoga tjedan dovezli kući s ismijavanjem i podrugljivom paradom oko 80 spaljenih i onesposobljenih ruskih tenkova i vojnih vozila u Kijevu. Ukrajinska djeca popela su se na olupine, a prolaznici se zaustavljali da snime ‘selfie‘.
"U veljači su Rusi planirali paradu", objavilo je ukrajinsko ministarstvo obrane na Twitteru. "Šest mjeseci nakon početka rata velikih razmjera, osramoćujuće izlaganje hrđavog ruskog metala podsjetnik je svim diktatorima kako bi njihove planove mogla uništiti slobodna i hrabra nacija". No, krhka normalnost prikriva zapanjujući danak koji je rat uzeo u Ukrajini. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava izvijestio je da je 5587 civila ubijeno i 7890 ranjeno te priznao da su te brojke najvjerojatnije drastično veće.
Ovoga je tjedna Valerij Zalužni, zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga, izjavio da je u šest mjeseci borbe poginulo oko 9000 ukrajinskih vojnika. U svom govoru, Zelenski je, pak, sugerirao da Ukrajinci teško mogu očekivati nešto gore od Rusije od udaraca koje je zemlja već apsorbirala. No, Ukrajinci se pripremaju. Harkov je zatvoren i za srijedu je najavljen policijski sat, a na kontrolnim točkama u Kijevu, vojnici koji su mjesecima mahali kroz automobile, sada ih pažljivo pretražuju.
Zelenski će, najavili su njegovi savjetnici, snimiti slavljenički video kako bi izbjegao da bude javna meta. "Važno je nikada, ni na minutu, ne popustiti pod pritiskom neprijatelja", rekao je ukrajinski predsjednik. "Ne savijaj se, ne pokazuj slabost."
Tvrdokorni nacionalizam u Kremlju
Malo je Rusa u veljači moglo zamisliti da će predsjednik Putin narediti sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu. Čak su i pro-kremaljski komentatori odbacili ideju kao glupo riskantnu i nepotrebno okrutnu. A Putin, skrivajući svoje planove od svih, osim od svojih najbližih savjetnika, po svemu je sudeći očekivao da će rat biti gotov za nekoliko dana.
No, zatim je nastupila loše vođena invazija, na zemlju su se obrušile sankcije, Rusi koji su protiv rata počeli su odlaziti iz zemlje. Ruska vojska doživjela je ponižavajuće povlačenje iz ukrajinske prijestolnice, u javnost su izašle snimke ruskih zločina, a sve je više dokaza o golemim gubicima među ruskim vojnicima. Umjesto da bude pozdravljen kao osloboditelj, Putin je bio poticatelj najvećeg kopnenog rata u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Ali nakon šest mjeseci rata, Putin se i dalje bori - a i drugi su mu se pridružili. "Jedna država, jedan predsjednik, jedna pobjeda", izjavio je Leonid Slutski, nacionalistički ruski zastupnik, u utorak na komemoraciji za Darju Duginu, čija se smrt u eksploziji automobila prošlog vikenda pokazala kao najnovija točka preokreta u ratu.
Rusija je nakon pola godine rata istovremeno zapanjujuće drugačija i šokantno nepromijenjena. Ono što je još preostalo od neovisnih medija, politike i kulture, glasovi koji su preživjeli druge Putinove represije, gotovo je nestalo i zamijenjeno je militantnim ultranacionalizmom koji se prenosi državnom televizijom. Antiratni skupovi ljutitih protivnika vojne kampanje u prvim tjednima invazije su prestali, čak je i objava suprotnog mišljenja na društvenim mrežama kažnjiva s do 15 godina zatvora, prema zakonu o cenzuri usvojenom u ožujku.
Ipak, Putin se odupro pozivima najvatrenijih pristaša invazije da se cijela nacija postavi na ratni put - njegova je vlada uspjela ublažiti utjecaj gospodarskih sankcija na svakodnevni život, a istovremeno izbjeći vojnu mobilizaciju velikih razmjera. To bi moglo objasniti zašto je Levada centar, neovisna agencija za istraživanje javnog mnijenja, prošlog mjeseca utvrdila da 43 posto Rusa kaže kako malo ili nimalo ne obraćaju pozornost na događaje u Ukrajini.
Sa svojim snagama zaglavljenim na bojišnici, čini se da se Putin odlučio za vođenje rata iscrpljivanja, pri čemu je ostao neodređen po pitanju kakav bi dogovor za okončanje rata bio spreman prihvatiti. On optužuje Zapad da se sa svojim isporukama sve moćnijeg teškog naoružanja Kijevu, bori protiv Rusije "do posljednjeg Ukrajinca", inzistirajući na tome da još uvijek može nadmašiti neprijatelja.
Nadolazeća zima i ovisnost Europe o ruskim energetskim zalihama, ohrabruju Putina da se bori sve dok se na Zapadu ne jave podjele ili dok se ukrajinska vojska i vlada ne iscrpe. No, pristaše rata sve više dovode u pitanje taj pristup, navodeći eksplozije na okupiranom Krimskom poluotoku te eksploziju koja je ubila Duginu na autocesti u bogatom predgrađu Moskve kao dokaze da Kremlj možda podcjenjuje svoje protivnike. Njezin otac, ultranacionalistički teoretičar Aleksandar Dugin, rekao je u utorak na njezinoj komemoraciji što bi bila njezina sadašnja želja - "Nemojte mene veličati, već se borite za našu veliku zemlju".
Kijev je, pak, zanijekao da je imao bilo kakvu ulogu u njezinoj smrti, ali Rusija je Ukrajinu proglasila odgovornom, a čini se da je to dalo novi zamah zahtjevima ruskih tvrdolinijaša da Putin eskalira napad na Ukrajinu. Oni na rat ne gledaju samo kao na vraćanje izgubljenog carstva, već i na micanje posljednjih tragova liberalizma iz ruskog društva. "Za njih, što dublje zemlja ulazi u ovu katastrofu, to su manje šanse da će u nekom trenutku doći do obrata", kaže ruski politički stručnjak Marat Guelman.
Europa, za sada, i dalje ujedinjena
Šest mjeseci rata bez jasnog kraja na vidiku, europska solidarnost s Ukrajinom se održava, unatoč velikih napetosti zbog visoke cijene gospodarskih sankcija. Čak i čelnici velikih europskih zemalja koje se nalaze relativno daleko od samog rata - poput Francuske, Njemačke i Španjolske, koje su sada na rubu recesije, nakon što ih je teško pogodila inflacija - zadržavaju svoje kritike u vezi politike Europske unije prema Ukrajini suzdržano, iako su zabrinuti oko toga kako i kada će rat završiti.
Europski čelnici blisko su surađivali s američkim dužnosnicima kako bi održali pritisak na Moskvu, koordinirajući ne samo sankcije, već i isporuke oružja Ukrajini. Invazija, koja je dominirala sastancima NATO-a, povezala je Ameriku s Europom čvršće nego u bilo kojem trenutku od ‘Hladnog rata‘. Dok se Ukrajina i dalje opire napadačima, a ruska zlodjela su sve veća, europske su zemlje pooštrile osude Moskve. Više ne traže brzi prekid vatre niti pokušavaju uvesti Rusiju u novu sigurnosnu arhitekturu za Europu, kao što je francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušao učiniti početkom rata.
"Doista treba gledati svijetlu stranu", kaže Bruno Tertrais, zamjenik direktora pariške Zaklade za strateška istraživanja. "Europa je i dalje mnogo ujedinjenija i učinkovitija nego što bi većina nas očekivala prije šest mjeseci. Sposobnost i volja Europe da podrži i poveća sankcije, unatoč povremenim nesuglasicama i napetostima, opipljiva su stvarnost".
Za Fabiana Zuleega, čelnika briselske istraživačke institucije European Policy Centre, rat je već stvorio duboke promjene u Europskoj uniji. To uključuje akciju bez presedana po pitanju sankcija, vojnu pomoć i s time povezanu financijsku izdašnost te napredak na polju ekspanzije, budući da su Ukrajina i Gruzija dobile status kandidata. Također, odnosi između Sjedinjenih Država i NATO-a znatno su se poboljšali, a Europa je otvorila vrata ukrajinskim izbjeglicama. "Lako je zaboraviti koliko su velike ove promjene", ističe Zuleeg.
Guntram Wolff, direktor Njemačkog vijeća za vanjske odnose, kaže da je "za sada dobro - europsko jedinstvo u ovom trenutku još uvijek postoji". Čak i oko nekih od najtežih pitanja, poput ekonomskih sankcija, rekao je, "nema toliko neslaganja, iako ni puno novih akcija". No, također je razočaran što s obzirom na visoke uloge, zemlje poput Njemačke i Francuske ne šalju brže još više oružja Ukrajini, zbog zabrinutosti da bi preveliki ukrajinski uspjeh mogao natjerati Rusiju na eskalaciju rata i uvlačenje NATO-a u sukob.
Od prvih velikih potresa zbog ruskog gomilanja vojnih snaga u blizini ukrajinskih granica, Sjedinjene Države su blisko surađivale s EU-om i NATO-om kako bi stvorile jaču koaliciju zemalja spremnih djelovati, u trenutku kad su suočene s ničim izazvanom ruskom agresijom koja je razorila posthladnoratovski mir i prekršila Povelju Ujedinjenih naroda. A kako se rat usporeno vuče dalje, sve se više na njega gleda kao na borbu koju predvode Amerikanci protiv Rusije. Sjedinjene Države daleko nadmašuju Europu u smislu financijske i vojne pomoći Ukrajini.
S druge strane, veliki dijelovi svijeta bili su tihi, ravnodušni ili su čak stali na stranu Moskve. Oko pola svijeta odbilo nametnuti sankcije Rusiji zbog njezinih postupaka, iako treba uzeti u obzir da veliki dio te polovice čine Kina i Indija. Te obje zemlje se smatraju silama u usponu, nepravedno ograničenima globalnim poretkom kojim dominira SAD te vjeruju da su Sjedinjene Države i Europa u tom smislu u relativnom padu.
Europske zemlje koje su najbliže sukobu, poput Poljske i baltičkih država, bile su te koje su držale Europu moralno usredotočenom na opasnosti od ruske agresije. No, čak i u Poljskoj raste zamor, pogotovo s golemim brojem ukrajinskih izbjeglica koje je ta zemlja primila, a postoje i jasne podjele, posebno u pogledu energetskih sankcija. Posebno Mađarska i Srbija održavaju bliske veze s Rusijom, pri čemu je Beograd u potpunosti odbacio sankcije Bruxellesa.
"Zima bi mogla biti trenutak istine, kušnja s ekonomskim teškoćama, društvenim utjecajem i reakcijom populističkih snaga koje će pokušati okriviti sankcije za domaću situaciju - što je retorika koju potiče Kremlj", zaključuje Tertrais za The New York Times.