Nakon najgore procjene američkih i europskih obavještajnih službi od početka drugog svjetskog rata i potpunog kolapsa Afganistana u samo nekoliko dana, globalni prioriteti su A) hitno osigurati evakuaciju iz Afganistana svih onih koji ne žele živjeti u okvirima ekstremnog, okrutnog i nazadnog talibanskog režima i B) osigurati prihvat, smještaj te integraciju svih tih afganistanskih izbjeglica. U ovom trenutku još nije jasno je li osiguravanje koridora do internacionalnog zračnog mosta za sve koji žele izaći iz Afganistana uopće izvediv sigurnosni pothvat, odnosno hoće li ga radikalne talibanske skupine dopustiti.
Čak da Talibani pristanu propuštati izbjeglice, opet ostaje pitanje ogromnih logističkih problema operacije. Pri tome još ne postoje niti naznake međunarodne koordinacije za masovnu operaciju izvlačenja Afganistanaca koji ne žele živjeti u strahu od Talibana. Šezdesetak država jest izašlo s priopćenjima kako Talibani moraju propustiti sve strane državljane i Afganistance, ali nema prave internacionalne koordinacije tog velikog pothvata. Svijet je suočen s mogućim humanitarnim a ne samo vojnim kolapsom pred Talibanima.
Još ne postoje precizne procjene koliko Afganistanaca želi izaći iz zemlje. Sudeći po snimkama panike u Kabulu, radi se samo u glavnom gradu vjerojatno o stotinama tisuća ljudi. Ako međunarodna zajednica nekim slučajem uspije osigurati evakuaciju izbjeglica iz svih dijelova Afganistana, nije isključeno da bi broj ljudi koje će trebati zbrinuti mogao narasti na više od milijun.
U tom scenariju EU može računati na desničarsko-populističke političke otpore viđene za vrijeme velikog vala imigranata. UN procjenjuje da je oko 250.000 Afganistanaca već moralo napustiti svoje domove u zadnjih 2-3 mjeseca kako ne bi riskirali talibansko nasilje ili neku vrstu iracionalne odmazde. Radi se o bivšim javnim dužnosnicima, članovima raznih udruga civilnog društva, obrazovanim ženama, akademicima, poslovnim ljudima, novinarima… Broj svih onih koji ne žele trpjeti rizik života pod palicom religijskih fanatika vrlo vjerojatno se povećao 2 do 5 puta nakon pada svih većih afganistanskih gradova, uključivši Kabul, koji broji 4,5 milijuna stanovnika.
Zasada je od velikih država samo Kanada jasno rekla da će primiti 20.000 Afganistanaca, što je zapravo mali broj za tako veliku zemlju. Velike europske zemlje - Njemačka i Francuska - još šute, vjerojatno zbog predstojećih izbora. Strah od otrovne političke kontroverze koju sa sobom nose nesretni izbjeglice očigledno je u najvećim europskim demokracijama u ovom trenutku nešto snažniji od humanitarne i političke odgovornosti.
Posebno je zanimljiva situacija u Njemačkoj. Kancelarka Angela Merkel uvela je u Njemačku ne tako davno veliki broj imigranata, što su mnogi u EU ocjenjivali kao njezinu najveću grešku. Sada, nakon pada Kabula, njemačka kancelarka priznala je da je ono što je činila koalicija zemalja u Afganistanu bila greška te je dobro raspoložena - otišla u kino. U istom trenutku specijalne snage Bundeswehra pokušavale su organizirati spašavanje njemačkih građana i grupe Afganistanaca. Postoji li u EU u ovom trenutku uopće politički lider koji će na sebe uzeti projekt spašavanja afganistanskih građana koji ne žele živjeti pod Talibanima?
Za očekivati je da će Sjedinjene države, zbog očigledne krive procjene i šokantnih scena u kabulskoj zračnoj luci, preuzeti značajni dio odgovornosti, ali i za velike Sjedinjene države prihvat doista značajnoga broja Afganistanaca također je osjetljivo pitanje jer već padaju suludi desničarski komentari kako je Biden namjerno isprovocirao kolaps da bi u Ameriku povukao stotine tisuća novih glasača Demokratske stranke. Iako su Sjedinjene države imale iskustvo osiguravanja masovnih evakuacija, u 2021. nije sigurno da će se ta povijest ponoviti. U tri tjedna nakon pada Saigona 1975., američki predsjednik Gerald Ford realizirao je program koji je izvukao 300.000 izbjeglica iz Vijetnama, Kambodže i Laosa. Ukupno je iz regije u nekoliko godina u Sjevernu Ameriku i Europu te Australiju stiglo 2,5 milijuna izbjeglica. Je li razvijeni svijet nakon migrantske krize 2015. godine, koja je razbudila niske populističke strasti, danas nesposoban odraditi ono što je mogao prije 45 godina?
I za Hrvatsku se otvara pitanje što bi trebala značiti konstruktivna politika prema afganistanskim izbjeglicama. I pripadnici HV-a bili su u misiji u Afganistanu, a visoki hrvatski političari vrlo rado su koristili tu misiju za skupljanje političkih poena. Znači li to da je danas Hrvatska spremna primiti nekoliko stotina ili pak desetak tisuća Afganistanaca? I imamo li uopće bilo kakvu ideju kako ih integrirati?