Nakon što su SAD početkom siječnja otele predsjednika Venezuele Nicolasa Madura, mnogi su se zapitali je li glavna motivacija bila nafta. Iako je Trumpova administracija kao cilj spominjala i uklanjanje autoritarnog Madurova režima, borbu protiv kriminala i stabilizaciju regije, neki analitičari drže da je zapravo riječ o energetskoj strategiji. Kontrola nad zemljom s najvećim zalihama nafte na svijetu predstavlja ogroman geopolitički adut, posebno u trenutku kada SAD želi zadržati status globalne energetske sile.
Na kraju je i sam Trump nedvosmisleno poručio da želi oživjeti venezuelansku naftnu industriju ulaskom američkih kompanija u zemlju.
No koliko nafte Venezuela zapravo ima? Odgovor na to pitanje nije baš tako jednostavan, jer to što neka zemlja ima nafte, ne znači i da je ta nafta i lako upotrebljiva.
Venezuela, barem na papiru, sjedi na pravom energetskom blagu. Riječ je o zemlji s najvećim dokazanim zalihama nafte na svijetu, većim nego u Saudijskoj Arabiji, Rusiji ili Iranu. No unatoč toj činjenici, Venezuela danas proizvodi tek djelić nafte koju bi, barem teoretski, mogla.
Koliko nafte neka zemlja ima, a koliko je zaista proizvodi?
Kad se govori o nafti, važno je razumjeti dva pojma: dokazane rezerve i dnevna proizvodnja.
Dokazane rezerve predstavljaju količinu nafte za koju se smatra da se može izvući uz postojeću tehnologiju i pri trenutačnim tržišnim cijenama. Proizvodnja, s druge strane, pokazuje koliko neka zemlja nafte stvarno crpi svaki dan. Ta dva broja mogu biti drastično različita.
Najbolji primjer za to je upravo Venezuela. Ta zemlja raspolaže s oko 303 milijarde barela dokazanih rezervi, što joj daje daleko najveći omjer rezervi i proizvodnje na svijetu. Kada bi nastavila proizvoditi na sadašnjoj razini, njene bi rezerve teoretski trajale više od 800 godina. Nijedna druga zemlja nije ni blizu tog omjera.
No to ne znači da Venezuela ima i snažnu naftnu industriju – upravo suprotno.
Na drugom kraju spektra nalaze se Sjedinjene Američke Države. SAD danas proizvodi više od 20 milijuna barela nafte dnevno, gotovo dvostruko više od velikih konkurenata poput Rusije i Saudijske Arabije. To je povijesni maksimum i rezultat procvata industrije eksploatacije nafte iz škriljevca.
SAD: Vratili smo Venezueli svih 500 milijuna dolara od prodaje nafte
Zanimljivo je da SAD ima relativno skromne dokazane rezerve – oko 45 milijardi barela. Razlog tome nije nedostatak nafte, nego specifičan poslovni model: američki proizvođači u knjige upisuju samo one rezerve koje su ekonomski isplative u kratkom roku, često tek za nekoliko godina unaprijed, a zatim ih stalno nadoknađuju novim bušotinama.
Drugim riječima, SAD nema “ogromno skladište” nafte pod zemljom poput Venezuele, ali ima tehnologiju, kapital i infrastrukturu koji omogućuju stalnu i visoku proizvodnju, često iz novih izvora.
Osim Venezuele, postoje i druge zemlje s velikim zalihama i dugim “životnim vijekom” rezervi. Iran, Irak, Kuvajt i Libija također imaju omjere rezervi i proizvodnje koji se mjere u desecima ili stotinama godina.
S druge strane, Saudijska Arabija, Kanada i Ujedinjeni Arapski Emirati nalaze se u svojevrsnoj sredini. Saudijske rezerve mogle bi potrajati više od 60 godina pri trenutačnoj proizvodnji, dok Kanada zahvaljujući naftnim pijescima ima jedne od najdugovječnijih rezervi među velikim proizvođačima.
Zajedničko im je da, za razliku od Venezuele, uspijevaju relativno stabilno pretvarati rezerve u stvarnu proizvodnju.
Privremena predsjednica Venezuele sastala se s američkom izaslanicom
Zašto venezuelanska nafta nije “laka” za korištenje
Ključni problem Venezuele nije samo politika, sankcije ili loše upravljanje – već i kvaliteta same nafte.
Velik dio venezuelanskih rezervi nalazi se u tzv. Orinoco pojasu, gdje se nalazi izuzetno teška i gusta sirova nafta. Takva nafta se teže crpi, mora se miješati s lakšom naftom ili razrjeđivačima, zahtijeva specijalizirane rafinerije i skuplja je za preradu.
Za razliku od “lake” nafte kakvu proizvode, primjerice, SAD ili Saudijska Arabija, venezuelanska nafta nije odmah spremna za pretvaranje u gorivo. Bez modernih rafinerija, ulaganja i stranih partnera, ona ostaje praktički neupotrebljiva.
Američke kompanije imaju tehnologiju za preradu teške nafte, iskustvo u kompleksnim projektima i financijsku snagu potrebnu za obnovu venezuelanske industrije. No cijena toga je duboko miješanje u unutarnje poslove zemlje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....