Neprijatelj mog neprijatelja mora da mi je prijatelj. Ta kvazilogična teza barem dijelom objašnjava zašto je Nikaragva redovito u skupini država koje u svim glasanjima u Ujedinjenim narodima podržavaju Rusiju. Što ima ugovor s Rusijom o zajedničkim vojnim vježbama. Što je priznala neovisnost Abhazije odnosno Južne Osetije, za razliku i od Bjelorusije.
Moskva je barem dovoljno daleko, a Washington je tu, na puškomet - rezonirao je i Fidel Castro. A Washington je reagirao također paranoično, podržavajući i gore od sebe u satelitskim zemljama, osobito u Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji, pa i tome može zahvaliti što su, na utuk ostalim povijesnim rezonima, ostali na vlasti njegovi dindušmani u Hanoïu, Gazi, zapravo i Havani, pa tako i u Managui.
Vladajući sandinisti (FSLN), koji su se kroz decenije devoluirali iz ustanika protiv diktature u novu diktaturu, vide Sjedinjene Države Amerike kao svoga arcineprijatelja. Prozvali su se po generalu Augustu Césaru Sandinu, koji je vodio gerilu protiv američke okupacije Nikaragve (1912-1933). Washington se nije povukao dok nije, kao svoju oružanu ruku, ostavio oružničku Nacionalnu gardu, pod zapovjedništvom Anastasija Somoze, a kasnije njegovih sinova, do sandinističke revolucije 1979. Sandina su oružnici ubili 1935. Somoze su se, uz podršku Washingtona, iskazali kao izrazito korumpirana diktatura.
Sudeći i po presudama lokalnih sudova, Nikaragva je zemlja endemske korupcije (Brazil u malome): krade tko god došao na vlast, makar izabran kao paladin protiv korupcije, ako ne odmah, a ono kasnije. Sada su korumpirani i sandinisti, na vlasti 1979-1990 i neprestano od 2006. Zakrvili su se s Amerikom, odmah. Washington je financirao "contrase" (kontrarevolucionare, kontrasandiniste), Ronald Reagan i potajno, pošto mu je Kongres USA to zabranio. U tom ratovanju poginulo je oko 30.000 Nikaragvanaca. Sandinisti su do ranih osamdesetih stigli pobiti i neke druge, na primjer "Indijance" Moskito. Ljudska prava nisu bila na cijeni ni na jednoj strani.
Sandinisti su izgubili izbore 1990, kada se protiv njih postavilo i liberalno krilo nekadašnjih Somozinih protivnika. Demokratski su pobijedili 2006. i zaključili da je demokracija preriskantna po održavanje vlasti. Da osiguraju lanjske izbore, pozatvarali su sve viđenije protukandidate predsjedniku Danielu Ortegi. Primijenili su ama baš istu metodu kojom se služi Aljaksandr Lukašenko, predsjednik Putinu vjerne Bjelorusije.
Sandinistički režim otjerao je ovih dana šefa diplomatske misije Evropske unije u Managui. Stavio je izvan zakona oko 400 nevladinih organizacija i zaklada u koje novac pritječe i iz inozemstva, a nisu pristale da se registriraju kao "tuđinske agenture". U posljednjoj skupini, u lipnju, ima ih 83. Među njima je i stogodišnja Nikaragvanska akademija jezika (ANL), filijala Španjolske kraljevske akademije, kojoj je glavna zadaća skrb za španjolski jezik. Eto, i to je sumnjivo.
Vlasti koje teže totalitarnoj kontroli po definiciji su paranoične. Korupcija i paranoja zajednički je zaštitni znak režimâ koji se straše vlastitog naroda, dovoljno glupoga da i njih dovede na vlast. "Znamo mi nas...", počinje znamenita izreka na Balkanu. Je li onda čudno da je sandinistička Nikaragva vazda dio šačice nepokolebljivih putinaša? A da s kim bi?