U novom podcastu pod nazivom ‘Prva linija‘, a koji možete gledati i slušati na portalu Jutarnji.hr, bavimo se vojnim, obrambenim i sigurnosnim pitanjima s posebnim naglaskom na rat u Ukrajini. Naš stručni sugovornik je vojni analitičar Igor Tabak čije analize rata u Ukrajini na portalu jutarnji.hr možete čitati praktički od početka invazije. Video i audio snimku emisije možete naći pri vrhu teksta.
Nakon pune tri godine ruski predsjednik Vladimir Putin ovog tjedna otišao je u Minsk u posjet bjeloruskom čelniku Aleksandru Lukašenku. Riječ je o Putinovom bliskom savezniku, a ujedno i čestom gostu Kremlja kojeg sada ruski predsjednik nastoji privoljeti na "aktivniji" angažman u ratu u Ukrajini. Što bi to podrazumijevalo?
- Bjelorusija je dosad Rusiji tijekom invazije na Ukrajinu dala na raspolaganje svoj teritorij, ali ne samo to. Dala je i nešto tehnike, a čini se i dio svojih vojnih zaliha. To je jedna široka suradnja koja je jako daleko od neutralnosti koja je do prije koju godinu karakterizirala odnos Bjelorusije i Ukrajine u tom trokutu sa službenom Moskvom. Činjenica je da zadnjih mjeseci ruskoj vojsci u Ukrajini nedostaje, prvo i osnovno, ljudstva. Vjerojatno je to ono što bi Putinu najviše odgovaralo da dobije. S druge strane, baš takvo uključivanje u rat u Ukrajini je nešto što Lukašenku najmanje odgovora. To je ona točka na kojoj se on najviše izmotava ne bi li ostao, u najgorem slučaju, tu gdje je, a da pritom Moskvu i dalje zadrži kao strateškog partnera. A to mu trenutno još više znači otkako je došao u lošije odnose s EU i većinom ostalih susjeda. Bjelorusija se zapravo ne bi htjela još intenzivnije uključiti u borbe u Ukrajini, tim više što one za rusku stranu trenutno ne idu dobro, objašnjava vojni analitičar Igor Tabak.
Video podcasta pogledajte ispod
Audio zapis podcasta poslušajte ispod
Na pitanje boji li se Lukašenko u Ukrajini vojnog poraza, ili je prije svega u strahu od toga da bi jače uplitanje bjeloruske vojske u Ukrajini moglo dovesti do njegovog pada s vlasti, Tabak ističe sljedeće:
- Lukašenko je u zadnje vrijeme diktator koji vlada silom. No, njegova vojska je vrlo malena. Bjelorusija, velika država, ima vojsku od 40-tak tisuća ljudi. To nije puno više od Hrvatske, a pri tome je njihov proračun za vojsku 2/3 hrvatskog. Tu nema baš puno novaca za bilo što i njima većina rashoda za sigurnosno-obrambeni sustav odlazi na policiju, žandarmeriju, zapravo na razne snage kojima se čuva domaći režim. Ako se te ljude pošalje u rat u Ukrajini, to ostavlja rupu kod kuće i otvara dodatni prostor za neke nove pobune. A sjetimo se da se i do sada već pisalo o djelovanju bjeloruskih partizana, a i na ukrajinskoj strani bori se postrojba sastavljena samo od Bjelorusa, a kojima je moto - ‘Prvo Ukrajina, a onda Bjelorusija‘. To sve ukazuje da bi se vatra rata u Ukrajini mogla vratiti prema Minsku, a to je ono čega se Lukašenko jako boji, govori Tabak.
Upitan koliko je realan scenarij da ruske snage iz Bjelorusije pokušaju novi napad na Kijev, Tabak smatra da nije nemoguć, ali u trenutnoj konstelaciji nije previše vjerojatan:
- Cijela granica Bjelorusije i Ukrajine izuzetno je teško prohodna, s relativno malo dobrih cesta. To se jako dobro vidjelo kad su se Rusi probali "zaletjeti" tim putem prije nekoliko mjeseci. Naravno, mogućnost napada sa sjevera je opasnost na koju Ukrajinci moraju računati. No, to je na dugom štapu. Ukrajina ima dobar uvid u stanje na terenu (uz pomoć partnera) te imaju određen pregled nad problematičnim zonama. A, znatno okupljanje snaga i ostalih logističkih resursa zapravo ne vidimo na terenu, kaže Tabak i dodaje da bjeloruska vojska služi bolje kao "set instruktora" za ruske mobilizirane ljude, nego što bi sami služili kao napadačka snaga.
Bjelorusija energetski, industrijski, trgovinski ovisi o Rusiji, a tu je i bliska vojna suradnja dvije zemlje. U toj situaciji Lukašenko naizgled nema previše manevarskog prostora u odnosu na Kremlj. No, postoje oni koji tvrde da je bjeloruski diktator najlukaviji čovjek u cijelom sukobu, da igra dugu igru udovoljavajući nekim zahtjevima Kremlja, ali s jedinim ciljem da kraj ovog rata dočeka na vlasti.
- To uvelike stoji, on cijelo vrijeme igra na ivici noža. S jedne strane ima opoziciju koja više nije miroljubiva, s druge se oslonio na svoje sigurnosne službe, čak i nasiljem prema građanima. To ga je koštalo sankcija od strane europskih država, ali ga je i približilo Moskvi. On je tu jako svjestan da mora održati jednu distancu, upravo zato da se ne otvori za zamjenu iz Moskve s nekim tko bi prema Putinu bio mekši i podatniji. On tu igra neku dvostruku, čak višestruku igru, i to je kontekst u kojem ga treba promatrati, zaključuje Tabak.