Zastupnici desničarske stranke „Braća Italije” premijerke Giorgie Meloni žele velike zlatne rezerve Italije učiniti „javnim vlasništvom” i u tom smislu predlažu amandmane na Zakon o proračunu. Konkretno, željeli su u zakon unijeti sljedeću rečenicu: „Zlatne rezerve kojima upravlja i koje drži Banka Italije pripadaju državi u ime talijanskog naroda”, piše Deutsche Welle.
U međuvremenu je iz nacrta uklonjena riječ „država” i sada stoji samo da zlatne rezerve „pripadaju talijanskom narodu”. U toj najnovijoj verziji ujedno se izričito poziva na pravila Europske unije koja štite neovisnost središnje banke.
Koji su motivi talijanske vlade?
Desničarski političari u Italiji već godinama zahtijevaju da se zlatne rezerve središnje banke proglase javnim vlasništvom. U pozadini tog zahtjeva je činjenica da je Banka Italije formalno privatna središnja banka. Njezini su dioničari banke i osiguravajuća društva. Današnja premijerka Meloni je zato još prije više od deset godina, u vrijeme kada je bila u oporbi, upozoravala na opasnost od moguće „eksproprijacije” nečega što pripada talijanskom narodu.
Privatni dioničari Banke Italije, međutim, nemaju nikakav pravni ni praktični utjecaj ni na monetarnu politiku niti na način korištenja zlatnih rezervi. Kritičari optužuju Meloni da joj je prvenstveni cilj staviti jedne od najvećih svjetskih zlatnih rezervi pod kontrolu države. To bi moglo otvoriti put vladi da proda plemeniti metal – primjerice kako bi pokrila ogroman proračunski deficit Italije.
Intervencija Europske središnje banke
U Europskoj središnjoj banci (ESB) u Frankfurtu oglasila su se zvona za uzbunu. U službenom priopćenju objavljenom početkom prosinca prvi su put pozvali talijanske vlasti da „ponovno razmotre” nacrt zakona. To „nije trivijalna stvar”, jasno je dala do znanja i predsjednica ESB-a Christine Lagarde. Na kraju krajeva, dodala je, povjerenje u stabilnost eura i u vjerodostojnost rezervi ovisi, između ostalog, o tome da nema političkog miješanja.
Ovoga tjedna ESB je signalizirao da problematičnom smatra i novu, revidiranu formulaciju zakonske inicijative. Kreatori monetarne politike u ESB-u i dalje ne vide nikakvu konkretnu svrhu nacrta zakona, već ocjenjuju da je institucionalna neovisnost Banke Italije ugrožena i pozivaju se na ugovore EU-a. Naime, u okviru Europskog sustava središnjih banaka (ESCB) držanje i upravljanje zlatnim rezervama spada u isključivu nadležnost nacionalne središnje banke svake države članice.
Je li euro u opasnosti?
Ako bi talijanska vlada dobila pristup rezervama središnje banke, ne samo da bi se dovela u pitanje institucionalna neovisnost Banke Italije, nego bi ta reforma vlasničke strukture talijanske središnje banke mogla postati presedan i za druge zemlje unutar ESCB-a.
Ako bi Rim doista mogao prodati dio svojih zlatnih rezervi, primjerice kako bi popunio proračunske rupe, to bi bilo svojevrsno „probijanje brane”. Na burzama bi se pojavile goleme sumnje u stabilnost eura – a povjerenje je najvažnija valuta na financijskim tržištima.
2.452 tone zlata
Talijanska središnja banka posjeduje jedne od najvećih zlatnih rezervi na svijetu – samo Sjedinjene Američke Države i Njemačka imaju više. Banka Italije drži 2.452 tone zlata. Usporedbe radi: američke Federalne rezerve drže 8.134 tone zlata, a njemačka Bundesbanka 3.350 tona.
Nakon Drugog svjetskog rata Italiji je ostalo samo 20 tona zlata. Nacisti su, uz pomoć fašističke talijanske vlade, opljačkali većinu rezervi.
Međutim, zahvaljujući visokim izvoznim viškovima u drugoj polovici 20. stoljeća, devizni prihodi središnje banke dramatično su porasli. Dio toga uložen je u zlato. Tijekom godina količina talijanskog zlata uglavnom je ostajala nepromijenjena – ali je njegova vrijednost nedavno naglo porasla.
Talijanske zlatne rezerve trenutačno vrijede oko 280 milijardi eura – što je gotovo 13 posto talijanskog bruto domaćeg proizvoda. Razlog tome je nagli rast cijena zlata.
U listopadu je taj plemeniti metal na Londonskoj burzi dosegnuo rekordnih 4.307 dolara po unci, nakon što je početkom godine bio na oko 2.600 dolara. Trenutačno je cijena zlata porasla za više od 60 posto od početka godine.
Što bi Italija dobila prodajom zlatnih rezervi?
Prema medijskim izvješćima, talijanski ministar gospodarstva Giancarlo Giorgetti namjerava napisati pismo predsjednici Europske središnje banke Lagarde u kojem bi objasnio motive talijanske vlade: Rim navodno nema namjeru potkopavati neovisnost talijanske središnje banke – riječ je o „simboličnoj formulaciji”, a ne o suštinskoj promjeni zakona.
„Nismo zainteresirani za prodaju zlata, niti za njegovo korištenje na bilo koji drugi način. Ovo je načelna izjava kojom ne namjeravamo izazvati međunarodni skandal”, rekao je Marco Osnato, zastupnik „Braće Italije”, stranke premijerke Meloni. Tek će se vidjeti hoće li to za ESB biti dovoljno uvjerljivo.
To jasno pokazuje jednostavna računica: čak i kada bi Italija prodala sve svoje zlatne rezerve i prikupila oko 280 milijardi eura, vlada ne bi mogla ni započeti rješavanje svog problema s dugovima. Državni dug Italije, veći od tri bilijuna eura, više je od deset puta veći od tog iznosa. Unutar Europske unije samo Francuska ima veći apsolutni državni dug.
Britansko iskustvo
Povijest upozorava: pod premijerom Tonyjem Blairom i njegovim ministrom financija Gordonom Brownom, Ujedinjeno Kraljevstvo je od 1999. prodalo gotovo 400 tona zlata po prosječnoj cijeni od 275 dolara po unci. To je britanskom proračunu donijelo oko 3,5 milijardi dolara.
Bila je to ozbiljna pogreška, jer se zlato prodavalo po povijesno niskim cijenama. Naime, zlatom se u to vrijeme trgovalo na najnižoj razini u prethodnih 20 godina – komentatori su to kasnije nazvali „Brownovo dno”.
Propušten je znatan rast vrijednosti, jer je cijena zlata od tada porasla više od četrnaest puta. Usporedbe radi, danas bi zlatne rezerve koje je prodao britanski ministar Brown vrijedile više od 50 milijardi dolara, piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....