Glavni grad Irana odbrojava do „nultog dana“ – dana kada će nestati vode i slavine presušiti, objavio je Sky News.
Rezervoari koje opskrbljuju 15 milijuna stanovnika Teherana gotovo su ispražnjeni, a brana Karaj, koja osigurava četvrtinu gradske pitke vode, popunjena je samo 8 posto.
Brana Latyan, oko 24 kilometra izvan grada, popunjena je tek oko devet posto. Od svibnja se brana smještena u podnožju Alborških planina toliko ispraznila da je iza sebe ostavila gotovo potpuno suho korito rijeke. Brana Amir Kabir, oko 64 kilometra sjeverozapadno od Teherana, trenutno je na oko 8 posto ukupnog kapaciteta, objavio je Reuters.
U pojedinim je dijelovima grada već počela racionalizacija potrošnje vode: protok iz slavina smanjen je ili se potpuno prekida tijekom noći. Predsjednik Masud Pezeškijan pozvao je građane da štede vodu – u protivnom bi grad, ili barem pojedini njegovi dijelovi, mogli biti primorani na evakuaciju.
Mnogi stručnjaci smatraju da evakuacija nije izvediva, no Pezeškijanove riječi odražavaju ozbiljnost situacije u Iranu. „Kamo bi ljudi uopće otišli? Zemlja se suočava s jednom od najtežih gospodarskih kriza, a većina kućanstava si to ne može priuštiti“, kaže Mohsen B. Mesgaran, docent na Sveučilištu Kalifornija u Davisu.
Moguće su privremene evakuacije. Tijekom ljeta vlasti su najavile izvanredne praznike kako bi potaknule ljude da napuste grad, objavio je CNN.
Kiša bi trebala početi padati u jesen nakon vrućeg i suhog ljeta. No, prema Nacionalnom centru za prognozu vremena, razdoblje od rujna do studenog bilo je najsušnije u posljednjih pola stoljeća, s količinom oborina 89 posto ispod dugoročnog prosjeka. Kombinacija niskih oborina i visokih temperatura traje više od pet godina, ostavljajući zemlju isušenom.
No, vrijeme i klimatske promjene nisu jedini čimbenici u teheranskoj krizi vode. Prema Centru za strateške i međunarodne studije, populacija metropolitanskog područja Teherana gotovo se udvostručila, s 4,9 milijuna stanovnika 1979. na današnjih 9,7 milijuna. No, potrošnja vode rasla je još brže, četverostruko, s 346 milijuna kubičnih metara 1976. na 1,2 milijarde kubičnih metara danas. Rastuće bogatstvo omogućilo je većem broju ljudi kupnju perilica rublja i perilica posuđa.
Kako bi nadopunio zalihe iz akumulacija, Teheran se posljednjih godina morao oslanjati na prirodne podzemne akvifere, koji osiguravaju između 30 i 60 posto vode iz slavina. No time se grad dovodi u izravnu konkurenciju s poljoprivrednicima koji tu vodu koriste za navodnjavanje usjeva.
Prema analizi objavljenoj u časopisu Science Advances, razine vode oko Teherana padaju za 101 milijun kubičnih metara godišnje. Riječ je o oborinskoj vodi koja se nakupljala desetljećima i morat će proći barem toliko vremena da se razine tih voda obnove.
Profesor Kaveh Madani, bivši zamjenik iranskog ministra okoliša, a sada ravnatelj Instituta Ujedinjenih naroda za vodu, okoliš i zdravlje (UNU-INWEH), rekao je da je kronično loše upravljanje prirodnim resursima dovelo do onoga što on naziva vodenim bankrotom. "Ove stvari nisu nastale preko noći. Vodom se desetljećima loše upravlja, nije se gledalo u budućnost, a previše se nade polagalo u infrastrukturu i inženjerske projekte", rekao je Madani.
Ministri u iranskoj vladi nedostatak vode pripisuju klimatskim promjenama, curenju vode iz cijevi te 12-dnevnom ratu s Izraelom.
Teheran je u središtu pozornosti, no riječ je o krizi koja daleko nadilazi glavni grad. Oko 20 pokrajina nije vidjelo ni kap kiše od početka kišne sezone krajem rujna, rekao je Mohsen B. Mesgaran.
Izvan Teherana, razine vode u rezervoarima koji opskrbljuju Mašhad, drugi najveći grad u Iranu s oko tri milijuna stanovnika, iznose tek oko tri posto, rekao je Hossein Esmailian, ravnatelj tamošnje tvrtke za vodu i odvodnju, prema izvještaju ISNA News. Prema Reutersu, otprilike 10 posto brana u zemlji gotovo je potpuno presušilo.
Stanovnici Teherana s nestrpljenjem čekaju kišu. Nadali su se da će kiša pasti u jesen, međutim dobili su tek nekoliko izoliranih pljuskova. Iako vlasti tvrde da još nisu uvele formalnu racionalizaciju potrošnje vode, građani kažu da je tlak u slavinama slabiji nego inače, a ponekad iz njih voda uopće ne izlazi.
Profesor Kaveh Madani ističe da je komunikacija vlade s javnošću fragmentirana i nedosljedna, što je dovelo do visokih razina nepovjerenja i širenja teorija zavjere, uključujući tvrdnje da strane sile manipuliraju iranskim vremenom i "kradu oblake".
Vlada je pokušala i zasijavanje oblaka česticama kako bi izazvala kišu ili snijeg, no znanstvena mišljenja o učinkovitosti ove metode su podijeljena.
Stručnjaci ističu da bi dugoročno rješenje zahtijevalo brojne reforme, uključujući diverzifikaciju gospodarstva i smanjenje ovisnosti o sektorima koji troše puno vode, poput poljoprivrede. Takve mjere, međutim, bile bi vrlo nepopularne i mogle bi uzrokovati visoku nezaposlenost. Za sada vlasti polažu nadu – i usmjeravaju molitve – prema kiši.
Međutim, situacija je toliko ozbiljna da ni kiša, kad padne, vjerojatno neće biti dovoljna. Podzemni vodonosnici koji su iscrpljeni neće se brzo obnoviti, a ekosustavi koji kolabiraju ne mogu se brzo vratiti u prvobitno stanje. Što duže vlada odgađa temeljite reforme, opcija je sve manje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....