‘JEDINSTVENI ZAPAD‘

‘Tim bijelim i moćnim muškarcima najvažnija je slika o samima sebi, a guraju nas u humanitarnu katastrofu‘

Postizanje zapadne sinkronizirane svrhe i identiteta postalo je važnije za SAD i Europu od sprječavanja humanitarne katastrofe

Justin Trudeau, Joe Biden, Olaf Scholz, Boris Johnson i Emmanuel Macron

 Michael Kappeler/AFP

Više od 100 dana rata u Ukrajini ne samo da je pokrenulo više političkih, gospodarskih i ekoloških kriza, već je invazija Vladimira Putina također oživjela opasne zablude na Zapadu, prenosi Bloomberg u komentaru.

Prije nekoliko mjeseci, akutne podjele zahvatile su Sjedinjene Države, Europsku uniju i veze među njima. Njemačka, vodeća europska država, razvila je obostrano isplativ odnos s Kremljom. Poljska, država na prvoj liniji prema ruskoj invaziji na Ukrajinu u stavu protiv Rusije, sve dublje je klizila u autokraciju, a mnoge su druge članice Europske unije pozivale da joj se odrede kaznene mjere. Lažljivi torijevski premijer (Boris Johnson, op.a.), kako se navodi, vodio je Veliku Britaniju. SAD, oštećene 'Trumpizmom', loše vođenom borbom protiv pandemije covida-19 i vojnim debaklom u Afganistanu, raspravljale su o mogućnosti građanskog rata. Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je da NATO doživljava "moždanu smrt"

No, čim je ruski predsjednik krenuo u napad, zapadni političari i novinari požurili su objaviti kako su se te pukotine nekim čudom rasplinule. Hvaleći "zapadno jedinstvo" i obnavljanje "slobodnog svijeta", činilo se da provode isto toliko vremena pokušavajući obnoviti sliku Zapada o samome sebi kao i smišljati učinkoviti odgovor na Putinovu invaziju.

Ipak, neusredotočeni potezi utemeljeni uglavnom na osjećaju samopoštovanja, oduvijek su bili osuđeni na propast. Primjerice sankcije, koje se naširoko slavi kao projiciranje zapadne odlučnosti protiv 'putinizma'. Neučinkovite čak i protiv 'krezubih' režima kao što je onaj na Kubi, sankcije posve predvidljivo nisu uspjele odvratiti ruskog čelnika, dok su milijarde ljudi diljem svijeta izložile snažnoj inflaciji i gladi.

Psihološka drama

Dodatne kaznene mjere uvedene su vrlo selektivno, s više fokusa na očuvanje jedinstva nego na političke, ekonomske i društvene posljedice za svijet, koji se jedva oporavio od dvije radikalno destruktivne godine pandemije. Ne bi trebalo biti iznenađujuće što većina zemalja, uključujući i bliske zapadne saveznike poput Indije i Turske, nastavlja poslovati s Rusijom, niti to da je Putin uzvratio blokadom luka koje opskrbljuju svijet pšenicom i gnojivima.

Odjednom uvjereni u vlastitu retoriku o snazi ​​zapadne koalicije, američki političari i komentatori su tražili promjenu režima u Moskvi te fatalno slabljenje Rusije, bez osvrtanja na to kako su takve fantazije o vrhovnoj moći funkcionirale u Iraku, Afganistanu i Libiji. U međuvremenu, tri mjeseca nakon početka rata, te iste stavke ne izgledaju bliže definiranju realnih zapadnih ciljeva u Ukrajini.

Zapravo, opcije koje su pred SAD-om i Europom uvijek su bile zasljepljujuće jasne. Mogli bi pružiti svoju punu potporu ukrajinskom otporu Rusiji, učiniti sankcije 'nepropusnim' i prekinuti svu financijsku potporu Putinovom ratnom stroju. Ili bi mogli ispuniti ionako neizbježnu obvezu razgovora sa svojim neprijateljem i potaknuti Ukrajinu i Rusiju da postignu rješenje pregovorima.

Prva opcija jedva da je idealna. Zemlje koje ovise o Rusiji u pogledu svojih energetskih i prehrambenih potreba, neće prekinuti svoje odnose s tom zemljom preko noći - čak ni Njemačka to neće učiniti. Također, sve izravnije vojno sukobljavanje s državom naoružanom nuklearnim oružjem nije baš mudra stvar za činiti.

Za drugu opciju teško se trenutačno može reći da se energično provodi - Ukrajina od Zapada ne dobiva ni oružje koje traži za plodonosnije ratne napore, niti dovoljnu motivaciju za postizanje mira putem diplomacije.

Ono što se dobiva u velikoj mjeri je psihološka drama - male, ali moćne manjine političara i novinara koji pokušavaju riješiti krizu identiteta Zapada retoričkim preuveličavanjem njegove volje i resursa protiv Putina.

Zamagljena zapadnjačka slika o samome sebi

Tijekom svoje četiri godine na vlasti, bivši američki predsjednik Donald Trump uništio je hladnoratovsku ideju Zapada kao slobodnog, demokratskog i racionalnog. U Europi su pokreti i ličnosti predstavnici krajnje desnice, koji su se otvoreno divili Putinu, dodatno zamaglili zapadnjačku sliku o sebi stvorenu tijekom dugog sukoba s totalitarnim sovjetskim komunizmom.

Činilo se da drsko imperijalistička Rusija čisti i oživljava taj identitet baš kao što je to nekada činio Sovjetski Savez. Uvjeravanja da "Zapad mora zadržati svoje živce", čak i dok smrt i razaranje haraju Ukrajinom, potpiruju sumnju da je postizanje nekog drugarskog trenutka sinkronizirane svrhe i identiteta postalo važnije za Zapad od sprječavanja globalne humanitarne katastrofe.

Istovremeno, stare pretpostavke o jedinstvenom Zapadu koji posjeduje kolosalnu moć, prestiž ili živac, danas ne može poduprijeti temeljito krhka koalicija zapadnih zemalja koje su podijeljene unutar sebe, s bijesnim stanovništvom koje živi potpuno različite društveno-političke sudbine.

Istina je da su mnogi pripadnici zapadne političke i medijske elite, većinom sredovječni, bijelci i muškarci, u osnovi doživljavali svijet kao svoje hegemone. Previše dezorijentirajućih stvari dogodilo se otkad su bili mladi - između ostaloga uspon Kine, zemlje koja gaji osjećaj poniženja od strane zapadnih sila te ponovno pojavljivanje poražene suparničke Rusije kao energetske supersile.

Suočeni s takvim ogorčenim i neumoljivim izazivačima, prirodno su potražili zaklon u lakim izvjesnostima i sloganima svoje mladosti. No, mir i stabilnost u svijetu ovisit će o tome hoće li današnji rascjepkani Zapad pronaći manje izdajničke načine suočavanja s ostalima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2022 02:15