Ukrajinske vlasti nude 100.000 dolara onome tko im dovede bivšeg agenta FSB-a i jednog od glavnih proruskih separatista u Ukrajini, Igora Girkina Strelkova.
Strelkov je iščeznuo s Telegrama, a zadnji put je objavio neki sadržaj 10. listopada. Navodno se nalazi pod istragom Kremlja zbog "diskreditiranja ruske vojske". U suboru je na ruskim Telegram kanalima objavljena fotografija na kojoj Strelkov u vojnoj opremi pozira sa suprugom uz zanimljiv dodatak - poslan je na front.
Strelkov, ali i još neki vojni blogeri koji većinski podržavaju rusku invaziju Ukrajine, proteklih mjeseci su bili izrazito kritični oko toga kako se njome upravlja, te su glasno prozivali ruske generale i časnike zbog sve češćih neuspjeha na bojištu. Kako je izvijestio ruski neovisni portal Meduza, glavni zapovjednik ruskih oružanih snaga general Valerij Gerasimov osobno je naredio državnom regulatoru Roskomnadzoru da započne istragu najistaknutijih vojnih izvjestitelja, poput Strelkova.
Tko je Strelkov?
Kad je počelo strašno krvoproliće u Ukrajini, upravo je Strelkov bio zadovoljan kako su se stvari razvile - jer to je čovjek koji je odigrao veliku ulogu u početku sukoba 2014. godine, pisao je u ožujku Bloombergov novinar i komentator Leonid Bershidsky.
- Malotko je u Ukrajini tako omražen kao Strelkov (više voli da ga se zove njegovim ratnim imenom nego pravim). U travnju 2014. godine, nakon što je ukrajinska privremena vlada rekla da će poslati trupe da suzbiju pobunu pro-ruskih separatista u istočnoj Ukrajini, Strelkov je s još 50 ljudi prešao rusko-ukrajinsku granicu i izazvao dovoljno kaosa da rusku vojsku uvuče u sukob koji je Vladimir Putin dotad izbjegavao. Te 2014. umalo je natjerao Putina da napravi ono što čini sada, no Strelkovu se Kremlj na tome nije zahvalio već je marginaliziran zbog čega je ovaj postao vrlo ogorčen.
I dok se na Putina gledalo kao na lukavog, modernog moćnika više zainteresiranog za vlastito samoodržanje i dodatno bogaćenje svoje klike nego bilo koju ideologiju, Strelkov je nasuprot tome vjerovao u romantičnu verziju Ruskog Carstva koje, zapravo, nikada nije postojalo izvan nostalgične, pseudo-povijesne literature.
Putin je nastavio graditi birokratsku, a zatim i političku karijeru dok se Strelkov iz hobija bavio rekonstruiranjem povijesnih bitaka i borio kao dobrovoljac u Pridnjestrovlju i bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, 2022. Putin je postao toliko opsjednut poviješću da o malo čemu drugom može razgovarati. U velikoj je mjeri preuzeo Strelkovljev svjetonazor, te odbacio svoj cinizam i pragmatizam u ime svojevrsnog ubojitog idealizma.
‘Više nego jednom sam napisao da predsjednik sjedi na dvije stolice koje se postupno razmiču pod njegovom stražnjicom‘, napisao je nedugo nakon početka ruske invazije Strelkov u objavi na Telegramu.
Kad je Strelkovljeva mala grupa boraca, koju je financijski podržavao bogati nacionalist Konstantin Malofeev, 2014. preuzela kontrolu nad ukrajinskim gradom Slavjanskom, postao je magnet za lokalne separatiste, ruske dobrovoljce sličnih pogleda i razvojačene vojnike koji su postali plaćenici.
Strelkov je ubrzo dogurao do pozicije ‘ministra obrane‘ samoproglašene Donjecke Republike i zapovijedao stanovitom vojnom silom. Kad je regularna ukrajinska vojska uhvatila korak i izgurala Strelkovljeve borce, Rusija je primijenila taktiku koja im dobro služi i u trenutnom sukobu: poveo je vojsku pobunjenika u grad Donjeck gdje su Ukrajincima nanijeli prilične gubitke u uličnim borbama. Putin je s oklijevanjem poslao ruske snage da podrže separatiste - njihov eventualni poraz bi poljuljao Putinovu veliku popularnost i euforiju koja je vladala među Rusima nakon aneksije Krima.
Bio je preodvratan čak i za Putina
Međutim, Strelkov je previše beskompromisna, pa čak i odvratna figura da bi ga Putin podržavao ili uopće tolerirao. Kao ‘ministar‘ je odbačen u kolovozu 2014. kad je Putinov suradnik Vladislav Surkov postao upravitelj separatističkih ‘narodnih republika‘ s uputom da ih učini što je moguće samostalnijima, kako bi što manje koštale Rusiju. Putina je, čini se, zanimalo smanjenje svih mogućih vrsta troškova, uključujući i one za vanjsku politiku. Želio je dogovor sa Zapadom, a jedan je dobio u obliku Sporazuma u Minsku 2014. i 2015. u čemu su posredovali šefovi Njemačke i Francuske.
‘Najveća tragedija stanovnika Donbasa je to što odluke referenduma Republika Donjeck i Lugansk nisu odmah prihvaćene od strane Rusije kao što je bio slučaj s referendumom na Krimu‘, kazao je tada Strelkov u jednom intervjuu, žaleći se na to da Kremlj ne dijeli njegov entuzijazam za daljnje vojne akcije. ‘Nisu ni pomislili da bi njihov uspon mogao završiti na tako sramotan način kao što je postizanje Sporazuma iz Minska.‘
Osam godina kasnije, Putin je odustao od Minska i priznao ‘narodne republike‘, kao da su Strelkovljeva preklinjanja tek tada naišla na odaziv.
No čini se da vremenski odmak u prihvaćanju Strelkovljevih savjeta šteti Putinu - osvajaču. Na primjer, bivši ‘ministar obrane‘ nikada ruskom diktatoru ne bi savjetovao da u Ukrajinu upadne tako olako: od svojih je preostalih izvora u separatističkim regijama jako dobro znao da su Ukrajinci puno bolje pripremljeni za otpor sada, nego što su bili prije osam godina. Zbog toga često vrlo sarkastično kritizira rusko planiranje invazije.
Odgovarajući tvrdnju ruskog Glavnog stožera da Rusija nikada nije planirala jurišati na velike ukrajinske gradove, Strelkov je napisao: ‘Slažem se: samo su planirali zauzeti Harkov, Černihiv, Kijev... čitav popis. Okupacija nije uspjela, ali stvarno nisu planirali juriš - pa nisu okupili potrebne snage.‘
Što bi Strelkov učinio drugačije? Prvo, odustao bi od službenog pretvaranja i naziva ‘specijalna vojna operacija‘ i počeo koristiti riječ ‘rat‘. Nema više govora o ‘demilitarizaciji i denacifikaciji‘. Umjesto toga, ovo je egzistencijalni rat do smrti. Ovakav okvir, smatra Strelkov, omogućio bi mobilizaciju mnogo veće vojne sile potrebne za osvajanje i zadržavanje Ukrajine. Povukao bi službeno priznanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i njegove vlade u cjelini i proglasio otvorenu igru. Uložio bi sve da ostvari totalnu pobjedu, jer je jedina alternativa jednako totalni poraz. Strelkov smatra da će Putin kad-tad svojim uobičajeno obilaznim putem, doći do istih zaključaka - baš kao što je u veljači došao do zaključka o neizbježnosti invazije.
Ako postoji ikakva logika u Putinovim nedavnim postupcima, to je, na kraju krajeva, iskrivljena Strelkovljeva logika - logika carstva ili smrti. Još je jedna poveznica njih dvojice i ona koja se tiče ratnih zločina: nizozemske vlasti traže Strelkova zbog njegove navodne uloge u rušenju malezijskog putničkog zrakoplova iznad istočne Ukrajine 2014., a Putin nikada neće biti siguran od kaznenog progona zbog gotovo potpunog uništenja ukrajinskih gradova kao što su Mariupolj i Volnovakha. Ako Putin izgubi rat, prestat će i Strelkovljeva relativna sigurnost u Moskvi. Za bivšeg ‘ministra obrane‘ poraz nije apstraktan pojam - to je za njega egzistencijalna prijetnja. Isto se odnosi i na Putina.
- Dok sam površno čitao ostrašćene Strelkovljeve komentare, volio bih da sam ranije obratio više pozornosti na njegova lutanja. Volio bih da sam primijetio jasnu vezu između njegovih ideja i Putinove sve veće opsjednutosti poviješću; između Strelkovljevog inzistiranja da se sâmo ime ‘Ukrajina‘ ukine i zamijeni imenom Malorusija i Putinovog prezira prema Ukrajincima kao narodu. Da sam primijetio koliko su se približila uvjerenja te dvojice muškaraca, ne bih krivo procijenio Putinovu odlučnost da uništi dvije zemlje - susjednu te svoju vlastitu i moju i to u ime lažnih iščitavanja povijesti. Bojim se da sada za diktatora više nema povratka: mora ići na mjesto gdje ga Strelkov čeka sve ove godine. Pa čak i ako putem bude određenih pobjeda, ovaj put zapravo vodi prema najgorem porazu - piše Leonid Bershidsky.