Talijanska policija pronašla je kradljivce dviju iznimno vrijednih slika, “Sveta obitelj” Pietera Paula Rubensa i “Djevojke na livadi” Pierrea Auguste Renoira, zajedno procijenjene na 26 milijuna eura.
Krađa se u Monzi, tik uz Milano, dogodila u travnju prošle godine, a karabinjerima je trebalo nešto više od godinu dana da im uđu u trag. Mozak je čitave operacije, kako pišu talijanske dnevne novine Corriere della Sera, državljanin Hrvatske, navodno 44-godišnji Nenad Jovanović. Ujedno ove novine i jedine pišu o Jovanovićevu imenu, ostali, kako talijanski, tako i strani mediji koji prenose priču, navode tek kako je riječ o hrvatskom državljaninu, no ne pišu ni inicijale.
Neki mediji navode i da hrvatski kradljivac ima 54 godine. Inspektor Salvatore Bellomo rekao je da je policijska istraga bila dodatno otežana jer ovi vrlo vješti lopovi nisu iza sebe ostavili ama baš nikakav trag. Francesco Provenza, koji je predvodio tim koji je pronašao kradljivce, za medije je rekao: “Riječ je o vrlo iskusnim lopovima, jasno je vidljivo po načinu na koji su lukavo pristupili čitavom problemu”.
Ima dosje
Jovanović, koji živi u talijanskom mjestašcu s dvadesetak tisuća stanovnika, Trezzano sul Naviglio, i već je dobro poznat talijanskoj policiji, kao i socijalnim službama, ima u svom dosjeu već nekoliko krađa i sličnih problematičnih situacija. S njim su u akciji sudjelovali i braća Rocco i Francesco C., koji imaju 49 i 55 godina, inače iz regije Kalabrija, poznate među ostalim i po čvrstim mafijaškim vezama, te lokalci, otac i sin, G. G. i C. G., od 62, odnosno 32 godine. Policija je pažljivo rekonstruirala čitavu krađu i sve što joj je prethodilo, tko je dao logističku potporu, tko je unajmio prostor, tko je pronašao umjetnički plijen. Prva trojica su u zatvoru, a otac i sin koji su “samo” pružali logističku potporu u kućnom su pritvoru.
Jovanović se pretvarao, piše dalje Corriere della Sera, da je izraelski diplomat, rabin Samuel Abraham Lewy Graham, i posjedovao je i lažnu izraelsku putovnicu. Unajmio je prostor u prizemlju privatne vile u centru Monze, skupocjene vile u kojoj je na prvom katu smješten albanski konzulat. Trebao im je, naime, prostor koji će ulijevati povjerenje, vjerodostojnost, a ova je vila bila idealna. Drugi se muškarac predstavljao i kao svjetski putnik koji u Europi kupuje i dijamante i slike.
Namjestili su, dakle, scenu za veliko finale. U međuvremenu su lopovi predvođeni hrvatskim državljaninom upoznali vlasnika dviju galerija, jedne koja se nalazi na Sardiniji, drugu na Fulham Roadu u Londonu, i rekli su kako će od njega kupiti umjetnine. Talijanski tisak daljnji tijek krađe uspoređuje s filmovima njihova znamenitog komičara Totòa. Ime se galerista kojeg su upoznali ne navodi, tek podatak da je već prodao jednu Rembrandtovu sliku u ovoj talijanskoj regiji.
Stigli i tjelohranitelji
Prvi put su se, kako bi dogovorili detalje oko kupnje, našli u jednom sportskom klubu u Milanu: definirana je cijena, potom i uvjeti predaje umjetnina. To je bilo 12. travnja. Osam dana kasnije, 20. travnja, galerist je u pratnji još nekoliko ljudi zbog sigurnosti, troje dobrih poznavatelja umjetnina i nećaka, došao u Monzu, u unajmljenu vilu. Što se kasnije dogodilo, verzije galerista i lopova djelomice se razlikuju, no samo u detaljima. Uslijedila je navedena filmska scena. Galerist, prodavač, došao je s dvije slike pažljivo zatvorene u drvene sanduke kako ih ne bi oštetili. Dočekali su ih “rabin” i muškarac kojem se ovaj obraćao imenom David.
Njih su dvojica rekli da moraju provjeriti autentičnost slika u drugoj sobi, po jednoj verziji, po drugoj su ih pozvali na kavu u susjednu prostoriju. U svakom slučaju, vlasnik galerije sa Sardinije svjedočio je da u tom trenutku nije bio koncentriran i dopustio je da slike ne budu pod njegovim nadzorom u tom djeliću sekunde. U tom se istom djeliću sekunde navodni rabin od diplomatskog predstavnika odjednom pretvorio u akcijskog junaka.
Daljinskim je upravljačem otvorio izlaz iz vile, izletio je neviđenom brzinom, a prodavaču i njegovim pomagačima ostalo je tek da ga neuspješno slijede. Vani ga je čekao kamion marke Peugeot. Otišli su u nepoznatom pravcu. Može se pretpostaviti da su jedan prilično sladunjavi Renoirov motiv s pastelnim bojama, prizor dviju dobrih prijateljica kako sjede na vrhu brežuljka i promatraju livadu, po svoj prilici povjeravajući se jedna drugoj, i jedan tipičan motiv flamanskog majstora, Rubensa, Bogorodice u žarko crvenoj haljini kako drži nago dijete u ruci, a iza njih stoji Josip zamišljeno ih promatrajući, dovoljno dopadljivi da lako nađu kupce.
Slika još nema
Nažalost, još nije poznato gdje su završile ove slike. Službeno ih nisu mogli iznijeti preko granice jer umjetnine imaju vrlo stroge sigurnosne provjere. Najčešće umjetnine koje su nestale na ovaj način završe u posjedu kakvog privatnog kolekcionara, kojega ne smeta kako su umjetnine došle u njegov posjed.
Kako su i Renoir i Rubens bili vrlo plodni autori, njihova se autentična djela uistinu znaju naći i izvan službenog tržišta.
Riječ o trećem na svijetu najprofitabilnijem crnom tržištu, odmah nakon trgovine drogom i oružjem. Godišnje se na njemu okreću milijarde Čak su i članovi sicilijanske mafije znali naručivati umjetnine za svoje stanove i vile.
MUP-ov odjel za umjetnine
'Vlasnici kriju da su pokradeni'
Prema podacima odjela za umjetnine MUP-a, najčešće otuđivani predmeti u Hrvatskoj su umjetničke slike, čak 80 posto, potom liturgijski predmeti: kaleži, raspela, kipovi, ornamenti s oltara itd., pa drvene skulpture, stare knjige, rukopisi, arhivski dokumenti, staro oružje, stari novac, stari nakit, stari namještaj, arheološki predmeti, amfore, fragmenti kamene plastike itd. Kod krađa umjetnina koje su građani prijavili policiji u 85 posto slučajeva na udaru provalnika bili su privatni stanovi i obiteljske kuće.
Vrednije umjetnine i predmeti kulturne baštine kradu se i iz sakralnih objekata, koji se nerijetko nalaze na osami ili u malim mjestima, slabo čuvani i bez elementarne zaštite od provale i krađe. Broj krađa iz muzeja, galerija i restauratorskih radionica znatno je manji, no vrijednost otuđenih predmeta iz ovih objekata, u kojima su koncentrirani spomenici kulture najviše kategorije, izuzetno je velika. Zabilježen je i manji broj krađa iz knjižnica, arhiva, privremenih izložbenih prostora te devastacija i krađa s arheoloških lokaliteta, itd.
Navedeni statistički podaci su, na žalost, još manji od stvarnih. Naime, kako navode iz MUP-a: "Saznanja o krađama umjetnina i predmeta kulturne baštine često su neredovita, neprecizna i nepotpuna. Brojne, sasvim slučajno i s velikim vremenskim odmakom otkrivene krađe, upućuju na to da osim prijavljenih krađa postoji i veći broj onih za koje vlasnici ili institucije koje skrbe o umjetninama nisu ni znale da su počinjene ili nisu željeli prijaviti krađu".
Čest gost crne kronike
Vjerana Tomića u Parizu su zvali Spidermanom
Još je jedan građanin hrvatskog podrijetla sudjelovao prije nekoliko godina u krađi umjetnina, bio je to Vjeran Tomić. Riječ je, podsjetimo, o krađi pet slika koje su otuđene iz Muzeja moderne umjetnosti u Parizu, djelima Pabla Picassa, Henrija Matissea, Amedea Modiglianija, Georgesa Braquea i Fernanda Légera, procijenjenima na sto milijuna eura. Tomić je uhićen 2017. godine, sedam godina nakon što se odvila krađa umjetnina.
Dolazeći tada na sud, ovaj visok, mršav muškarac u kasnim četrdesetim godinama, u sivoj jakni s kapuljačom, okupljenim je novinarima kratko rekao: “Koja je moja uloga? Ja sam Arsène Lupin”, referirajući se na legendarnog francuskog lopova s kojim su ga mediji prethodno nerijetko uspoređivali.
Vjeran Tomić francuski je legionar hrvatskog podrijetla. Sumnja se da pripada skupini kradljivaca umjetnina u kojoj je još nekoliko pojedinaca iz bivše Jugoslavije i koja navodno djeluje još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. I dok se sam naziva Arsèneom Lupinom, mediji ga zovu i Spiderman, čovjek pauk, zbog njegovih iznimnih sposobnosti veranja po zidovima. Navodno može ući u bilo koji prostor neovisno o visini verući se po zidu, pa i stropovima.
Misteriozni slučaj
Jedan Renoir nestao u Slavoniji
Prošli mjesec u Muzeju grada Iloka otvorena je izložba “Ukradena baština” s temom otuđenih umjetnina iz dvorca Odescalchi iz privatne zbirke ove kneževske obitelji u razdoblju između 1944. i 1997. godine. Za njima se još traga. Međutim, autorica Andrea Rimpf za ovu je prigodu uspjela prvi put nakon dvadeset godina rekonstruirati i kako je izgledao ukraden rad Auguste Renoira “Cvijeće u vazi”, u tehnici akvarela na papiru.
Djelo ovog impresionističkog velikana je, naime, ukradeno 1988. i nije bilo poznato kako izgleda. Zašto, pojasnila je za Jutarnji Andrea Rimpf:
- Osamdesetih su se naručeno krale mnoge umjetnine u Slavoniji. Fotografiju kako je izgledala Renoirova slika dana je policiji, no taj je dio policijskog arhiva izgorio. Istražujući temu pronašla sam jednu crno-bijelu fotografiju postava.
Projekt “Ukradena baština”, koji je iločki Muzej pokrenuo zajedno s Ministarstvom unutarnjih poslova, raznim je radionicama, također, obrazovao građane na ovu temu, primjerice što je nezakonita trgovina, kako se može spriječiti, koji su dokumenti potrebni za izvoženje ili uvoženje umjetnina.