Sasvim je svejedno časti li Kerum ili Mornar ili netko treći - bitno je da ni novinar, a kamoli sudac, ne smije pristati da ga itko "časti" ičim osim eventualno jednom jedincatom kavom.
Mogu misliti koje je moralno breme procijeniti na koliko vremena oduzeti slobodu. Pa čak i u kojoj mjeri oduzeti imutak.
I poslije četvrt stoljeća profesure uvijek imam ispit savjesti: jesam li bio nepravedan ocijenivši studenta premalo, ili sam bio nepravedan spram ostalih studenata popustivši jednome suviše? A ocjena nije zatvorska osuda.
Eksponent sudbene vlasti, osoba koja je vlasna nekoga strpati ili ne strpati u tamnicu, odnosno odmjeriti mu dvije godine više ili dvije godine manje - takva osoba ne smije biti nikome dužna, pa ni poslovični Kerumov gulaš.
I ne samo ona, nego ni članovi uže obitelji. Ima tome 2088 godina i dva mjeseca da se opetuje kako i Cezarova žena mora biti iznad svake sumnje.
U mome je gradu arciđakon Toma uvjerio sugrađane - lijepih li vremena - da je poteštata, dakle i gradonačelnika i gradskog suca u istoj osobi, najbolje importirati izdaleka, tako da ne pozna nikoga u Splitu, obilato mu platiti da mu se ne isplati mito, pa ga nakon tri godine zamijeniti novim, a dotadašnjemu ne dopustiti ikada povratak u Split, da se tako na minimum smanji mogućnost osobnog interesa pri suđenju.
Ili pri korištenju gradskog prostora. Svaka vlast korumpira, a apsolutna apsolutno korumpira, procijenio je jedan profesionalni sudac: Montesquieu.
U hrvatskoj trodiobi vlasti sučeva je najbliža apsolutnoj. Utoliko bi morao biti suzdržaniji. Morao bi - poenta je u tom kondicionalu. Za gospodu državne dužnosnike letvica dopustivosti dara je podignuta na 500 kuna. Iz računa za Mornarovo društvo moralo bi biti razvidno koliko je plaćeno u "Pršutu", odnosno koliko je u prosjeku blagovao besplatno koji sudac. Sve iznad vrijednosti od 500 kuna morao bi povratiti u državnu riznicu.
A ako tog računa nema, ima se što pitati Poreznu upravu. Posebna je tema što Kerum svoju predizbornu kampanju drugi put u nekoliko dana temelji na apologiji korupcije, čemu je u ovom slučaju dodana i omertà (jer je onaj koji prijestup snima - "kreten", Kerum dixit).
Tkogod da glasa za nj, glasa za korupciju. I jedan posto je previše.
Svaki postotak za nj presuda je biračima: takav si za koga glasaš. Omertà u takvim slučajevima obuhvaća i ispovjednike. Naravno da moraju očuvati ispovjednu tajnu - ali je naravno i to da Crkva zabranjuje odriješiti grešnika koji nije sanirao posljedice grijeha ako je moguće, a vazda je moguće namiriti ukradeno ili utajeno.
Moralni su otrov ispovjednici koji odrješuju lopove, utajivače poreza i ine korupcionaše, nudeći Božje pokriće za opačinu, eventualno imajući u vidu štogod unosnije nego lukno.
Takva Katolička crkva u Hrvatskoj je generator korupcije odnosno, hrvatski rečeno, pokvarenosti. Kamoli da bi ukorila manjamuktaše.
Na žalost, sudac koji mukte blaguje na štetu krivca u Hrvatskoj po više je osnova nekažnjiv. Kako da ga kazni nadređeni koji - u hipotetičnom slučaju - ni sam nije ozbiljno odgovarao dok je kao predsjednik općinskog suda tako organizirao sigurnosne mjere da mu je u sudnici stranka mogla ubiti sutkinju i protustranku?
Ako ti pokolj u sudnici može proći lišo, što su u usporedbi s time tri-četiri fete pršuta? Ili ako može zapravo proći lišo i kad netko žive ljude izreže na fete? Čak bi ga - u teško vjerojatnoj hipotezi - neki sudac mogao braniti tvrdeći da nije red zatvoriti pravomoćno osuđena ubojicu ako ima karcinom.
Onda bi ta dijagnoza funkcionirala kao dozvola za nekažnjeno komadanje drugih ljudi. Poštena čovjeka bi od toga duša morala zaboljeti. Ali ako taj koga je zaboljelo nije kadija, teško da će mu drugi kadija dosuditi obilatu naknadu za duševnu bol, kao slobodnu sudsku dijagnozu. Ludilo, brale.