“Rasizam je otrov.” Njemačka kancelarka Angela Merkel opet je dobro odabrala riječi. I tako pregnantno opisala problem usred kojeg se nalazi njezina zemlja. Službe zadužene za sigurnost već su nekoliko puta istaknule kako su desni radikali veća prijetnja nego što su to ekstremisti koji se lažno pozivaju na islam: u ponedjeljak je razbijena skupina desničara koji su planirali napade na džamije.
Tobias R. je simptom tog stanja. On je terorist u jednakoj mjeri kao i Anis Amri, Tunižanin koji se u prosincu 2016. godine zaletio kamionom u adventski sajam u Berlinu. Ova bi ga uspredba silno razljutila. On je, naime, smatrao da je bijela rasa nadmoćna i da nekoliko milijardi ljudi, od Maroka do Filipina, treba brzo i bezbolno ubiti.
Njegov, što je iz manifesta koji je ostavio iza sebe vidljivo, pomućen mozak potaknuo ga je da krene u pohod. Teške riječi, ali istinite: da očisti Njemačku. Pohod nije križarski jer on nema problema s religijom - Filipinci su katolici. Njega smetaju svi stranci, muslimani kao i Židovi. Iako se u manifestu nigdje ne referira na nacizam ideje tog zla živjele su u njegovoj glavi. Pomućenoj.
Presudan su utjecaj odigrale društvene okolnosti. Anisa Amrija su u radikalnoj džamiji upozorili da se treba osvetiti “nevjernicima” koji ruše Islamsku državu u Siriji i Iraku. Labilan i nesiguran u svoj identitet pronašao je rješenje u nametnutom identitetu mučenika. Tobias R. je također bio čovjek s društvene margine, s mentalnim problemima, nesiguran u svoj identitet jer nije uspio pronaći djevojku. I njemu su rekli da su stranci krivci za stanje u državi.
Rekli su mu to političari s desnog spektra, članovi Alternative za Njemačku (AfD), pokreta Pegida, pa i neki iz vladajućeg CDU-a i posebno CSU-a. Ausländern, stranci. Uvijek oni drugi. Oni koji nisu bijeli. Pa je kreirao identitet krinku koji mu je služio kao obrana od istine. Da stranci nisu krivi što on ne može pronaći djevojku, da ga stranci ne prisluškuju i ne prate. Anis Amri je sjeo u kamion, a Tobias R. je u ruke uzeo oružje koje je legalno posjedovao. I pala je krv tih drugih koji u oba slučaja, kao i inače, nisu ali baš ništa bili krivi.
Svoje su zgražanje nad terorističkim činom izrazili pripadnici većine njemačkih stranaka već rano ujutro, ali AfD je mučao. I to je više nego jasan signal. Loš, jasno. Bio bi dobar kad bi to značilo da su svjesni malignog utjecaja svog političkog djelovanja. No, njihova je odluka da se ne oglase potvrda njihovog udjela u terorističkom pokolju: oni muče jer su postigli cilj, muče jer ne žele razočarati hordu koja ih prati, sve veću i moćniju.
Od izbjegličke krize do danas europski se krajobraz stubokom promijenio. Desna retorika i djelovanje su uzeli maha i postali središnjom strujom društva. Mađarski premijer Viktor Orban, pragmatični autokrat, u svom manifestu (ima nešto zloćudno u toj riječi još od bauka koji kruži Europom) otvoreno poziva da se stranka centra, Europska pučka, okrene koalicijama s ekstremnom desnicom.
U njemačkoj saveznoj državi Tirinškoj AfD je s CDU-om zajedno izglasao premijera. I bilo je mnogih kojima to nije smetalo. Ti će isti vatreno napadati useljenike, lagati da oduzimaju mjesta jadnim bijelcima i da su sve to teroristi. Ne braneći niti jednog od islamističkih terorista treba stoput ponoviti da su svi oni bili druga generacija migranata. Dakle, i oni su produkt sadašnjeg europskog društva. U kojem beskrupulozna desnica vraća razdjelnicu: mi ili oni. Razdjelnicu koja nikad nije donijela ništa dobra Europi.
Treba se stoga nadati da će dovoljno snažan odjek imati reakcija Petera Beutha (CDU), ministra unutarnjih poslova savezne države Hesse: “Ovo je napad na naše slobodno i miroljubivo društvo”. Tim se riječima reagiralo i na islamističke napade. Postaviti znak jednakosti između svih vrsta ekstremizma i terorizma prvi je korak da se iz europskog društva iskorijeni “otrov” o kojem je govorila Merkel.