Neka nitko nema dvojbe oko borbe protiv terorizma. Mi smo vlasnici ove zemlje i nećemo je prepustiti ovom ološu, iako nas pokušavaju zaplašiti ovakvim napadima. Skupo će to platiti.
Tim je riječima turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u nedjelju još jednom naglasio odlučnost vlasti da se bori protiv terorizma nakon što je u subotu navečer u dva napada u Istanbulu ubijeno 44 ljudi, a više od 160 ih je ranjeno.
Ključni igrač
A prije samo pet godina sve je izgledalo suprotno, Ankara je bila ključni igrač u regiji, na nju se računalo i na globalnoj razini, a ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu vodio je politiku “nula problema sa susjedima”.
I to vrlo uspješno. Erdoğanova se Turska smatrala praktičnim dokazom da je u muslimanskoj zemlji moguća parlamentarna demokracija zapadnog tipa i uspješna tržišna ekonomija.
Njegova je stranka Pravda i razvoj (AK) zemlju preuzela nakon izbora 2002. godine u teškim problemima: stare su stranke bile bezidejne, ekonomija se raspadala i u zemlji je funkcionirala jedino vojska (druga najveća u NATO-u). AK nije skrivao svoje islamske korijene (derivirao je iz Stranke blagostanja Necmettina Erbakana čiju je vladu vojska srušila mirnim pučem), ali se zaklinjao u sekularne turske aksiome. Bilo je i tada ptica zloslutnica koje su upirale prstom u Erdoğanovu suprugu Eminu koja ne izlazi u javnost a da joj glava nije pokrivena, ali nitko se zbog toga nije pretjerano zabrinjavao.
Posebno kad je uspio obnoviti tursku ekonomiju - zemlja je rasla po stopama od oko osam posto godišnje i nije bila zahvaćena čak ni globalnom krizom (kao ni Poljska, pa se tu mogu povući neke paralele o otklizavanju u autoritarnost). I sve se to odjednom stubokom srušilo. Razloga za to je mnogo, od snažnog turskog angažmana u Siriji s ciljem rušenja Bašara al-Asada, što je izazvalo trvenja s Iranom i Rusijom, pa do unutarnjeg preslagivanja.
Korupcija
Erdoğan nije mogao u borbu za četvrti premijerski mandat pa se prebacuje na predsjednički položaj, ali u tom razdoblju u javnost izlaze informacije o povezanosti njega i članova obitelji u korupcijske skandale za što optužuje Fethullaha Gülena, svoga donedavnog saveznika. Počinju čistke u policiji i pravosuđu, zabrana društvenih mreža, udar na medije.
Unatoč svemu tome, Erdoğan redovito pobjeđuje na izborima jer je posebno od 2010. puzajući islamizirao društvo, što je posebno dobro odjeknulo u unutrašnjosti zemlje, ali i u Ankari i Istanbulu, među biračima koji su snažnije religijski orijentirani (AK je uspio pobijediti u oba ta grada). Ti su potezi naišli na otvoreno nezadovoljstvo među njegovim prvim suradnicima, tadašnjim predsjednikom Abdullahom Gülom i premijerom Ahmetom Davutoğluom.
U sukobu s njima je Erdoğan zorno potvrdio kakvu politiku kani voditi: obojicu je nesmiljeno izbacio iz svih političkih kombinacija. A baš je Davutoğlu u tom razdoblju trošio silnu energiju nastojeći obraniti politiku svog šefa na Zapadu.
Gladan vlasti
Erdoğan se u tom razdoblju pretvara (ili samo konačno pokazuje svoje pravo lice) u autokrata, diktatora.
Sve je očitije kako je u potpunosti zaslijepljen vlašću te demokratske institucije i procedure koristi samo kako bi ostvario svoj konačni cilj: postati neupitni vladar Turske, novi sultan (prije se govorilo da mu je cilj biti novi Kemal-paša Atatürk). Konačno, s nacionalistima (MHP) Devleta Bahçelija, koje je pridobio pogromom Kurda, postiže dogovor da se pokrenu ustavne promjene te da Turska iz parlamentarnog prijeđe u polupredsjednički sustav.
Njegova je ambicija dobila patološku karakteristiku nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja ove godine i otad je u potpunosti izvan kontrole: traži da se vrati smrtna kazna, prijeti Europi da će se okrenuti ekonomskom savezu s Rusijom, drži vojsku u Iraku u nadi da će moći vratiti Mosul pod svoju kontrolu.
Sve je to neizbježno dovelo do ekonomskih problema pa je turska lira proteklih mjeseci snažno pala, a posljednje informacije (državne agencije Anadolu) govore kako je u trećem kvartalu ove godine došlo do smanjenja ekonomije za 1,8 posto. Jasno, za sve su to krivi Kurdi.
Kronika potonuća
Sukob s Izraelom
2010. turska je flotila pokušala probiti pomorsku blokadu Gaze. Nakon toga dolazi do teškog zahlađenja odnosa Ankare i Jeruzalema, što je bio prvi znak okretanja Turske liderstvu u islamskom svijetu
Krah dobrosusjedske politike
2011., nakon što je počeo rat u Siriji, Ankara se snažno angažira na rušenju vlade Bašara al-Asada i dolazi u sukob s Iranom i Hezbolahom
Veze s tzv. Islamskom državom
2012. Ankara je otvorila kanal za ulazak stranih radikala u Siriju, a njezina je tajna služba surađivala sa svim terorističkim skupinama, pa i tzv. Islamskom državom: uvjet je bio da rade protiv Asada
Izborni neuspjeh
2015. u ljeto AK nije uspio sam formirati vladu i nakon toga Erdoğan prekida pregovore s Kurdima da bi ubrzo došlo do otvorenog sukoba koji nije prestao do danas
Puštanje izbjeglica u Europu
2015. u jesen Ankara odlučuje, nakon snažnih kritika Europe, otvoriti vrata izbjeglicama koji žele put Europe te tako izaziva imigrantsku krizu koja je ojačala populističke stranke i dovela u pitanje njegov kredibilitet na Zapadu
Čistke nakon neuspješnog udara
2016. u srpnju su dijelovi vojske pokušali udarom srušiti Erdoğana kojega je spasila javnost. Nakon toga u bjesomučnoj odmazdi puni zatvore i na ulicu baca sve one koji bi mogli biti sumnjivi
Gašenje društvenih mreža i opozicijskih medija
Internet mu je zakleti neprijatelj pa ga drži pod kontrolom i često gasi, a nakon udara se obračunava sa svim medijima koji se drznu pisati protiv njega