I ulazak u Evropsku uniju ima svoju cijenu, sirotinji nedohvatnu, dok se bogatima i državljanstvo i putovnica serviraju na poslužavniku, ako u to mogu investirati milijun ili više eura. Onaj tko ima mnogo novaca ne mora dokazivati ni da je izbjeglica. Mora samo na legalan način pljusnuti lovu u blagajnu nekih (ne svih) članica - i mirna Unija. Naravno, niti je praksa nova, niti samo Evropljanima pada koprena na oči kad im zašušti ili zazveči gotov novac.
Drugi ili treći pasoš
A nisu posrijedi male svote. Navodno su - po podacima iz Ujedinjenih naroda - u 2014 potrošene obilate dvije milijarde eura da bi bogati (a time automatski ugledni) biznismeni iz privreda u ekspanziji, iz Kine, Rusije, s Bliskog i Srednjeg istoka, stekli drugu ili treću putovnicu i tako sebi osigurali odstupnicu pođe li im nešto po vragu poslije kakva državnog udara ili, ne daj bože, buđenja sudstva iz letargije.
Malta za svoje državljanstvo ište 650.000 eura, plus ulaganja od najmanje 350.000 u nekretnine, plus 150.000 u državne obveznice, ali ne zahtijeva da se na otoku i boravi, niti da se pozna jezik - novac je univerzalno komunikacijsko sredstvo. Zainteresirani su to dobro razumjeli: u prvih šest mjeseci programa oko 200 osoba je potpisalo pristupnicu i dobilo putovnicu, a Malta je inkasirala više od 430,000.000 eura.
Cipar je još fleksibilniji i skuplji: putovnica zapada pet milijuna eura i ćao đaci, nema nikakvih obaveza. Nema ni podataka koliki su Rusi tako postali Ciprani i građani Unije.
Portugal je ipak razložno stroži. Zahtijeva 500.000 eura ulaganja u nekretnine, a državljanstvo se stječe tek nakon 6 godina boravka i uz tečno znanje portugalskoga. Španjolska, prva susjeda, tek je lani pokrenula program Golden Visa. I ondje je potrebno investirati barem 500.000 eura u nekretnine, a dodatna obaveza je boraviti u Španjolskoj barem 183 dana u godini. Razlog je jednostavan: tako osoba postaje porezni obveznik ondje, što znači da Španjolska u svoj erar privlači novac koji bi taj poduzetnik, što li, inače uplatio tuđoj nekoj poreznoj upravi.
‘Zelene’ investicije
Ujedinjeno Kraljevstvo ne daje državljanstvo i putovnicu, ali odobrava vremenski neograničenu dozvolu boravka. Cijena? Prava sitnica, rekao bi sir Oliver: dva milijuna sterlinških funti nakon 5 godina boravka. Odnedavna može i brže: za pet milijuna funti dozvolu možete dobiti i nakon tri godine, a za deset milijuna nakon samo dvije. Treba li naglašavati da su polovicu tih dozvola dosad platili (to jest: kupili) Kinezi i Rusi?
Ti programi, kažu njihovi korifeji, donose blagodat zemljama koje ih imaju, jer unose “zelene” investicije. Pospješuju potrošnju u graditeljskom, ugostiteljskom i još ponekom sektoru. Donose prinos u poreznu blagajnu.
Kako je u Hrvatskoj? Ne, u Hrvatskoj nema takvih programa. Pouzdano se može pretpostaviti da nitko od mafijaša odnosno sumnjivih biznismena nije uplatio ni kunu u državni erar da bi dobio hrvatsku putovnicu - ali se zato pisalo da su tu uslugu platili privatnim posrednicima, uključujući i one u državnoj upravi. Demokratizacija i privatizacija zahvatila je i sektor korupcije, zna se kada i tko je bio na vlasti.
Novac vrti...
Neovisno o tome tko je na vlasti, u Italiju su vazda lakše ulazili strani mafijaši nego poštenjaci, mogli bismo navesti imena takvih koji su bez problema dobili državljanstvo koje Rim inače odobrava na kapaljku, često začepljenu. Nije to hrvatski specijalitet, daleko od toga.
Naprosto, novac vrti gdje ne može svrdlo. Stoga i među izbjeglicama vrijedi Krležina da “ni med cvetjem ni pravice”. Sirotinja se jedva domogla Turske, oni nešto imućniji mogu platiti prijevoz preko mora ili po gudurama Balkana (nadajući se da će svoje diplome moći uložiti u zaposlenje u Njemačkoj ili Švedskoj), a oni bogati naprosto kupe putovnicu. Sirotinju pitaju i za porijeklo oca i majke, bogate ni za porijeklo imovine.
