Trideset minutni viralni video 'Kony2012', koji se u protekla tri dana proširio internetom poput požara , djelo je aktivističke organizacije ' Invisible Children inc.', koja tvrdi da joj je cilj zaustaviti okrutnog žločinca iz Ugande Josepha Konya. Emotivan video rijetko kome nije izmamio suzu na lice, no mnogi upozoravaju da nije sve u videu onakvo kakvim se čini.
Kony i njegove pobunjeničke trupe pobjegli su iz Ugande prije šest godina, i sada su raštrkani po džunglama susjednih zemalja, činjenica koju su filmaši odlučili prešutjeti.
„Ovo što video govori potpuno je pogrešno, i može nam uzrokovati više problema nego pomoći“ govori Dr. Beatrice Mpora, direktor zdravstvene organizacije Kairos u gradu Gulu, koji je nekad bio sjedište aktivnosti Konyevih pobunjenika. „Niti jedan pobunjenik nije se ovdje pojavio od 2006. Sada konačno imamo mir, ljudi su natrag u svojim domovima, bave se svojim poslom. U tome nam treba pomoć.“
Video, kojeg je od ponedjeljka ujutro do utorka navečer vidjelo više od 32 milijuna ljudi, postavlja za svoj cilj učiniti Konya 'slavnim', kako bi kroz građanski aktivizam utjecao na političare u Washingtonu da shvate hvatanje Konya kao nacionalni interes.
VIDEO Nevidljiva djeca u lovu na zloglasnog AFRIČKOG KRVOLOKA: Provjerite zašto je više od 26 MILIJUNA ljudi pogledalo njihovu snimku!
No, novinari i blogeri iz Ugande smatraju da je cijela akcija, čak i ako je dobronamjerna, potpuno promašena. Novinar Rosebell Kagumire, koji redovito izvještava o sukobima, tvrdi da je film „izuzetno neodgovoran!“ „Predstavlja sliku Ugande od prije šest ili sedam godina, potpuno drugačiju od današnje stvarnosti,“ kaže Kagumire.
„Jesu li mislili na posljedice?“ pita se utjecajni bloger iz Ugande Javie Ssozi. „Uopće predlagati da je pravi odgovor još vojne akcije je naprosto krivo.“
Profesor sa sveučilišta Yale Chris Blattman upozorava da je ideja spašavanja djece vojnom intervencijom naivna i potencijalno opasna, te predstavlja tipični egocentrični ponos. Autori videa financirali su i dalje žele financirati vojsku Ugande, te se zalažu za vojnu intervenciju SAD-a u Ugandi.
Blattman upozorava da bi uhićenje Konya značilo borbu sa njegovim tjelohraniteljima, koji su i sami jednom bili oteta djeca, na silu unovačena u njegovu vojsku. „Kony preferira tjelohranitelje mlađe od 13 godina,“ kaže Blattman, „jer ne vjeruje nikome starijem. Nisam siguran da li je puno djece još uvijek s njim, obzirom da ih je većina odrasla do sada, no u svakom slučaju sukob bi bio grozan. To nećete pročitati u objavi za tisak.“
Kada bi sama metoda i sadržaj poruke i bili neupitni, ostaje još jedan prešućeni problem – financije. Dok je Invisible Children Inc. možda i počeo kao humanitarna organizacija s iskrenim namjerama, aktivisti za transparentnost u SAD-u već godinama upozoravaju da udruga odbija bilo kakvu neovisnu reviziju svojih računa, dok se procjenjuje da manje od trećine svih sredstava koja im se uplaćuju uistinu stižu do Ugande.
Kontra-viralna kampanja na stranici www.kony2012-is-a-scam.org upozorava da je Invisible Children Inc. postigao gotovo sve svoje navedene ciljeve do 2010. godine, osim uhićenja Konya , no da su i nakon toga nastavili sa sve većim i većim kampanjama za prikupljanje javne podrške i novaca, koji najizglednije završavaju u džepovima organizatora.