Potresi u Turskoj i Siriji svjež su podsjetnik da nismo apsolutni vladari svojih života i da sva kontrola koju grčevito nastojimo uspostaviti nad samima sobom u usporedbi sa zemljinim silama izgleda smiješno, nevažno i egoistično. Sa zemljinim silama, ali i kvalitetom gradnje. Mjestom na kojem smo rođeni i običajima izdavanja uporabnih dozvola. Stotine je faktora odlučivalo tko će ovaj strašan potres preživjeti, a tko neće, ali nijedan nije bio pod kontrolom onog tko je preživio ili nije.
Kad osvijestite na trenutak, prije nego što se opet čvrsto uhvatite kontrole, da sve što ste ulagali u stabilnost svog života može tek tako nestati, posve se obezvrijediti, cikne neka praiskonska guja u vama i učinite sve da je vratite gdje spada, otresete glavom na užasne vijesti, možda s neugodom zahvalite višoj sili da na vijestima niste vi i što ćete, živite dalje. Pokvari se perilica, prehladi se dijete, smrzne se voda u kokošinjcu, živite dalje.
I onda se pojavi fotografija koja sruši sve obrane, ona koju je snimio fotograf AFP-a Adam Altan, na kojoj živ, ali bez života sjedi otac u fluorescentnoj narančastoj jakni, zadnjem što će ikad svijetliti na njemu, na neraskrčenoj gomili betona. Sjedi kao da je odlučio da će tu sjediti zauvijek i drži hladnu, beskrvnu i beživotnu ruku svoje kćeri. Ostatak njezina tijela prekriven je tonama materijala srušene zgrade. Šuti. Znamo da šuti bez obzira na to što se na fotografiji ionako ne čuje ništa. Ne čuje se onaj krik koji smo čuli kad smo gledali vijesti iz Petrinje, kad se negdje u pozadini čuo krik, nezamjenjiv s bilo kojim drugim krikom. Tad još nismo znali, još nam nisu rekli da je poginula djevojka, ali nije nam ni trebalo reći. Govorio je krik, kao što s ove fotografije govori šutnja.
Gubitak tog jednog života, koji nam je prikazan tako da zaboravimo sve oko sebe, ostat će nam u sjećanju čak i onda kad zaboravimo da smo taj dan pročitali da je u potresu stradalo više od dvadeset tisuća ljudi. Tako naš um radi, dvadeset tisuća je brojka, ona se zaboravi, a fotografija užasa preplavi najstarije dijelove mozga i nastani se trajno. Nastani i natjera nas da shvatimo razmjere katastrofe. To nije više negdje tamo, negdje od kuda seizmički valovi ne dopiru do nas, sad je to u nama.
Trebaju li nam takve fotografije, trebaju li fotografi uopće fotografirati ljude u takvim situacijama, hvatati kadar, izložiti čovjekov najveći jad ostatku svijeta, narušiti njegovo dostojanstvo, do kojeg on u tom trenutku vjerojatno više nimalo ne drži? Treba li taj prikaz biti tako uznemirujuć, jesmo li i bez toga posve jasno znali da su umrle desetine tisuća ljudi, sasvim sigurno i djece? Djevojka je poginula, otac je dopro do njezine ruke, to postoji bez obzira na to je li ili nije fotografirano. Postojalo bi i da se Adem Altan u tom trenutku nije našao ispred gomile urušenog betona s fotoaparatom.
Ali našao se i izložio nas nemaloj količini jeze, učinio da neizrecivo suosjećamo, da ono kad smo rekli "Strašno!" na prijelomnu vijest o potresu djeluje neprimjereno, udaljeno i kao da nas se ne tiče. Takve fotografije, ma koliko neugodne bile ili upravo baš zbog toga, pokreću prave reakcije.
Takva je bila i fotografija mrtvog sirijskog dječaka na turskoj plaži, pokrenula je brojne reakcije. One uznemiravaju i proganjaju, čačkaju nam po srži i glasno kucaju po vratima najgorih strahova. Možda bi se, umjesto da se pitamo treba li objavljivati takve fotografije, trebali pitati je li ih pošteno ne objaviti? Treba li pored takvih prizora proći, zaboga kakva ironija od fraze, kao pored turskog groblja? I je li pošteno prema tim ljudima objaviti samo one priče koje su sretno završile? Suočiti se s jadom i tragedijom je teško, ali potrebno je da bismo na temeljnoj, ljudskoj razini doista bili sposobni suosjećati.
I oko ovog pitanja čitatelji Jutarnjeg lista koji su sudjelovali u anketi prilično su podijeljeni. Prikazivati patnju drugih za većinu je ipak prihvatljivo. To što izaziva nelagodu, misle oni, ne bi trebao biti razlog neobjavljivanja.
41 % NE
59 % DA