"Doba je za odgovornost. Vladat ćemo za sve Talijane", prokomentirala je Giorgia Meloni pobjedu svoje grupacije Desnog centra na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Italiji. Njezine riječi ne treba smatrati samo obrednom formulom. Njezino obećanje odgovornosti pokušaj je umirivanja svih koji su se pobojali da će pobjeda postfašistice, saveznice Santiaga Abascala, Marine Le Pen, Petra Fiale i Jarosława Kaczyńskoga, vratiti Italiju u fašizam koji je pobijedio točno 100 godina ranije. Moralo bi pokušati umiriti i one u Hrvatskoj koji su s pravom podsjetili da je Meloni prije osam godina pledirala da "Hrvatska vrati Italiji Istru i Dalmaciju".
Naravno, još ćemo vidjeti što će moći i što će smjeti. Italija (još) nije predsjednička republika, što bi Meloni htjela, njezina Braća Italije (još) nisu vladajuća, nego vodeća vladina stranka, što znači da će morati tražiti ravnotežu s ostalim svojim partnerima u koaliciji, a to su prvenstveno Liga i Forza Italia.
Pobjeda talijanskoga Desnog centra očituje se ne samo u postotcima, koji su ipak statistika, nego i u parlamentarnim mandatima, koji su realna baza za vladanje. Prema podacima jutros u 5 sati, šest sati nakon zatvaranja biralištâ, Desni centar imat će 113 senatora (od ukupno 200) i 236 zastupnika (od ukupno 400). Sve da se tome definitivnim prebrojavanjem doda ili oduzme poneki mandat, ne mijenja se ono bitno: Desni centar će u oba parlamentarna doma imati solidnu većinu i moći će mirno vladati do 2027.
Prema njihovu kodeksu, vođa koalicije je vođa one stranke koja je među njima dobila najviše glasova, a to su nedvojbeno postfašistička Braća Italije. Kada se, u konsultacijama za sastav vlade nakon konstituiranja parlamentarnih domova popnu na Kvirinal da Sergiu Mattarelli, predsjedniku Talijanske Republike, predlože kandidata za premijera, Meloni (Braća Italije), Matteo Salvini (Liga, ako ga dotad njegova stranka ne smijeni) i Silvio Berlusconi (Forza Italia) – predložit će Giorgiu Meloni.
To neće biti sutra, pa ni figurativno. Novi Parlament će se konstituirati 13 listopada. Uslijedit će natezanje oko izbora predsjednikâ parlamentarnih domova, pa dodjela mandata za sastav vlade, pa novo natezanje oko njezina sastava među samim pobjednicima, tako da odlazak Marija Draghija iz premijerske Palače Chigi i ulazak Giorgie Meloni ne treba očekivati prije završetka sljedećeg mjeseca.
Naravno, u Italiji ništa nije gotovo dok nije gotovo, pa tako nijedan parlamentarni saziv nije na svom završetku imao isti broj stranaka a one isti broj članova Parlamenta kao i u početku saziva. Od ukupno 935 izabranih članova, koliko ih je brojao dosadašnji Parlament, stranačku pripadnost je promijenilo njih gotovo 300, a promjena je bilo više od 400, jer su neki mijenjali stranke i dva ili još više puta. Te su izmjene srušile 2008 vladu i većinu Romana Prodija. Ali zasad nema pokazatelja da bi solidna većina Desnog centra mogla biti ugrožena u sljedećih pet godina, koliko traje ustavni rok trajanja nekoga parlamentarnog saziva.
Upravo je Senat dom gdje je rizik najveći. U nj ulazi 196 senatora izabranih u Italiji plus 4 izabranih među talijanskim državljanima u inozemstvu, ali se u kvorum računaju i doživotni članovi, kojih je sada 6. Po uobičajenoj logici "sigurna" većina u Senatu iznosi 110 članova – a Desni centar će je premašiti.
On će imati 67 senatora iz redova Braće Italije, 28 iz Lige te 18 iz Forze Italije. Od ostalih Demokratska stranka imat će ih 38, PoKret 5 zvjezdica 34, a Treći pol 10.
U Zastupničkom domu, kako sada stvari stoje, Desni centar će računati na 114 Braće Italije, 69 Lige, 46 Forze Italije, te 7 grupacije Mi umjereni.
Demokratska stranka imat će ih 71, PoKret 5 zvjezdica 45, Treći pol (koji vode Carlo Calenda i Matteo Renzi) 19, Savez Zelenih i Ljevice 14, +Europa (koju vodi Emma Bonino) 3, a fenjeraš je dosadašnji ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio, čiji Građanski angažman ima jednog zastupnika, naime njega.
Eto, to je odnos snaga na temelju kojega će se izglasavati povjerenje vladi Giorgie Meloni i njezinim zakonskim prijedlozima, počev od tegobnoga državnog proračuna za 2023.
Pobjeda Desnog centra je nedvojbena, ali nije premoćna, jer on ipak neće imati dvije trećine glasova ni u jednome parlamentarnom domu. To znači da će moći mijenjati Ustav, ali da će te izmjene – ako nisu izglasane dvaput za redom dvotrećinskom većinom (za koju će sada biti nužan kompromis s oporbom) – morati ići na referendum. I Matteo Renzi je kroz Parlament iznudio bizarne izmjene Ustava, ali su na referendumu pali ti amandmani, a nakon toga i zbog toga i sâm Renzi s položaja premijera.
Ponovimo ipak i rezultate u postotcima, prema glasovima prebrojanima jutros do 6 sati: Desni centar ima 44,15 posto glasova, Lijevi centar 26,43 posto, PoKret 5 zvjezdica 15,15 posto, Treći pol (Akcija i Živa Italija) 7,84 posto. Izvan izbornog praga od 3 posto ostaju Italexit sa 1,88 posto, ljevičarska Pučka unija sa 1,37 posto, te ostale manje liste ako se nisu udružile u dvije vodeće koalicije.
Braća Italije, pod vodstvom Giorgie Meloni su, s osvojenih 26 posto, najsnažnija pojedinačna politička snaga u Italiji. Na prošlim parlamentarnim izborima u proljeće 2018 ta su Braća imala 4,35 posto, bila su treći, slabi partner u Desnom centru, a sada su vodeći.
U Desnom centru druga je Liga koju vodi Matteo Salvini, s oko 8,7 posto, a 2018 imala je 17 posto i bila vodeća na desnici. Salvini je tvrdio da je sve manje od 10 posto – poraz. Zaostaje, sa 8,2 posto, Forza Italia, stranka Silvija Berlusconija, koja je dva desetljeća predvodila desnicu, a prije četiri godine je imala 14 posto.
U Lijevom centru lavovski prinos donijela je Demokratska stranka pod vodstvom Enrica Lette: ima 19,19 posto, manje-više koliko i 2018, pa je druga pojedinačna politička snaga u Italiji.