"Na Zapadu ništa novo" uzrečica je čije su originalne pouke "slobodoumne" i "liberalne" demokracije Europske unije, nažalost, zaboravile; i to u trenucima dok svjedočimo oluji paradoksalnih, fundamentalnih političkih promjena kakve se prate jednom u 100 godina.
Dok se američki MAGA predsjednik Donald Trump u samo nekoliko dana spektakularno politički repozicionirao prema NR Kini, potpisao otvaranje Epsteinovih dosjea (Pandorine kutije za Demokratsku stranku uz podnošenje osobne žrtve), te šokirao kompletni medijski establishment, i lijevi i desni, srdačnim prijemom vodećeg američkog socijalista Zohrana Mamdanija, uz istodobni, bestijalni i potpuno neočekivani napad na američku industriju osiguranja kao glavnog krivca za ekstremno visoke cijene lijekova, ‘lideri‘ EU, poglavito šefica Komisije, ponašaju se kao da na političkim frontama Zapada doista "nema ništa novo". Baš kao da su zaboravili cinične poruke slavnog Remarqueova romana u kojem je "Im Westen nichts Neues" bila standardna fraza iz izvješća njemačke vojske u Prvom svjetskom ratu; ona fraza koja je dokumentirala političku, vojnu i humanitarnu tragediju.
Danas, dok svjedočimo apelima "za mir" uz zveckanje "moralom", "pravdom" i "oružjem", u Njemačkoj se najednom događa tektonski pomak: veliki Bild žestoko kritizira radikale i gubitnike iz SPD-a (!); moguća koalicija CDU–AfD više nije tabu; a ideja zabrane druge najjače političke sile vodeće ekonomije Europe (AfD-a) više nije realna tema. Istodobno, američki predsjednik iznenada o američkom sustavu osiguranja piše kao da je socijalist, dok svoju omiljenu metu — omraženog "komunista" Mamdanija — predstavlja kao pametnog čovjeka i frenda iz New Yorka. Demonstrira li nam upravo Trump da je genij političke prilagodbe, dok Ursula von der Leyen misli da na "Zapadu nema ništa novo"?
Političke promjene
Što nam govori da ne živimo politički trenutak stagnacije — tople žabokrečine u kojoj ideološke žabe i žabice misle da mogu ponosno i glasno kreketati (sve do prve zime) — nego zastrašujuće nepredvidljivi trenutak ubrzanja političkih mijena?
Na modernim političkim bojišnicama prilagodbe sposobnijih političara gledamo i analiziramo tjedno, kod Trumpa nužno i dnevno, jer se konture političkih identiteta više ne ucrtavaju olovkom, nego plamenobacačem, dok se oličenje svih europskih političkih inercija, Ursula von der Leyen, drži istih ideoloških postavki kao pijana baba plota.
Možda najbolji primjer akceleracije fundamentalnih političkih mijena dolazi iz Njemačke. Još prije šest mjeseci mainstream mediji bili su puni dramatičnih apela da se zakonski zabrani AfD, zahtjeva koji je dolazio upravo iz najljevlje frakcije SPD-a. Danas se isti taj mainstream okreće na drugu stranu i sasvim otvoreno optužuje SPD za radikalno ljevičarenje, za odvajanje od vlastitih radnika, za ideološki avanturizam potpuno protivan tradicionalnoj socijaldemokratskoj misiji. Možete voljeti ili mrziti Bild, ali on ima nepogrešiv instinkt gdje se pomiče političko središte. Ako Bild kaže da je SPD zastranio neprihvatljivo ulijevo, to znači da se politička gravitacija Njemačke ubrzano pomiče i da se tlo pod nogama mainstreama trese jače nego što su spremni priznati.
Sprema li se Amerika za globalni monetarni obračun?
No ono što se događa u SAD-u ne samo da je dinamičnije, nego i politički sofisticiranije. Trump se naoko doima kao slon u političkoj prodavaonici kristala, ali Trump je upravo demonstrirao politički refleks — genij s vicem — koji je u Europi praktički izumro kroz dosadno, patetično, neučinkovito i vrlo opasno ideološko moraliziranje. U razmaku od samo dvadesetak sati Donald Trump napravio je dvije političke operacije koje bi se u udžbenicima mogle studirati kao primjeri političke inteligencije visoke djelotvornosti. Prvo, kada se očekivalo da će Mamdanija — novog progresivnog miljenika američke ljevice — po običaju sasjeći rafalima, Trump je učinio potpuno suprotno: ugostio ga je prijateljski, pohvalio ga, nazvao pametnim i sposobnim.
Drugo, nekoliko sati nakon toga Trump je brutalno, frontalno i bez ikakvog ublažavanja napao osiguravatelje u zdravstvu, optuživši ih za ekstremne cijene lijekova i "pljačkanje američkog naroda". Ta dva poteza zajedno, poduzeta sinkronizirano, predstavljaju nešto što je Zapadu, pogotovo europskom mainstreamu, teško i konceptualno pojmiti: političko hvatanje inicijative na oba fronta istovremeno, uz usporedno preuzimanje novih političkih poluga, kao i momentuma, a ne samo hipotetske "zakretne snage" tih poluga.
Politička kirurgija
Zašto je Trump pohvalio Mamdanija? Je li to politička kirurgija ili auto-masakr motornom pilom?
Nakon što je postalo jasno da je Mamdani figura s potencijalom da energizira novu progresivnu generaciju kroz jeftini populizam te postane mainstream Demokrata, Trump je reagirao kao sanitarni politički inspektor desnice. Prije svih kao mastermind političkog PR-a. Umjesto očekivanog, uspio je "isisati zrak iz prostorije" demokratima koji su sramežljivo počeli gajiti nadu da imaju lidera, čak i ako ga zapravo ne žele, u liku Mamdanija. Trump je Mamdaniju oduzeo jedino što ga čini opasnim: auru opasnosti. Ideje mu ionako nisu bogzna kakve. Kada te Donald Trump u Bijeloj kući nazove "smart guy", više nisi radikalna prijetnja sistemu, nego simpatični gost koji se "može s nečim".
Upravo traje noćna mora europske industrije
Naivni, još uvijek bidenizirani mediji bili su toliko dezorijentirani da su Mamdanija nakon sastanka isljeđivali pitanjem vjeruje li on i dalje da je Trump "fašist", kao da ga tjeraju da se ispovjedi i potvrdi vlastitu moralnu ispravnost, potpuno promašujući činjenicu da se formira nova politička dinamika, ona izvan moralnih šablona kojima se bave zadnjih 20 godina. Ikone politike kojima se klanjaju New York Timesovi i slični, više nisu osobe kojima birači daju glasove.
A onda je uslijedio drugi potez Trumpa: napao je osiguravatelje. Brrrr. Što se zbiva? Uzbuna u svim lobijima. Ako ide na osiguravatelje, tko je ostao siguran? Je li Trump prešao u europske socijaliste, možda je komunist…? Ma ne, Trump, za razliku od većine europskih političara, ima pristojan politički IQ. Slučaj Magnanija — ubojstva direktora osiguravateljske kuće od revoltiranog korisnika — još uvijek se u američkim medijima drži ispod površine; za razliku od likvidacije Kirka, nije opjevan ni slijeva, ni sdesna. Ne zato što nema simboličku težinu, nego zato što je njegova simbolika opasna svima: pokazuje koliko je duboka frustracija američkih građana sustavom koji određuje hoćeš li živjeti ili umrijeti, ovisno o excel tablici.
Tempirani projektil
Trumpov napad na osiguravatelje nije slučajnost nego strogo tempirani projektil; odabran po mjeri trenutka. On istovremeno udara u najosjetljiviju točku američkog sustava, preuzima retoriku koju je ljevica desetljećima tapkala, ali nije imala hrabrosti za frontalni sukob; šokira tradicionalne republikance koji su štitili osiguravatelje; udara Demokratsku stranku koja je postala stranka statusa quo; te se sprema preoteti politički narativ o zdravstvu koji bi trebao biti ključan 2026. i 2028. Vjerojatno ispred nosa Mamdaniju, i unatoč tome što se ne smije još jednom kandidirati.
Trump i Mamdani dva su čovjeka koji preko noći kreiraju novu političku arhitekturu, a Trump je pred novom konkurencijom uzeo inicijativu; iznenadio je pristojnošću. Europski političari iznenađuju pak upornošću donošenja krivih političkih procjena, čak i kad je jasno da će na njima izgubiti političke poene. Zahvaljujući dvama potezima, Trump i Mamdani, koji su tjedan dana ranije bili na suprotnim ideološkim kontinentima, postali su sudionici iste političke priče: priče o zaokretu, o prekrajanju prostora, o generacijskom pomaku. Taj dvojac je, voljeli to ili ne europski politički lideri i američki lijevi mediji, proširio politički prostor Amerike u nove dimenzije.
Čak je i Steve Bannon, čovjek koji je među prvima prepoznao Trumpovu izvornu političku snagu, predstavio Mamdanija kao novu zvijezdu na federalnoj razini. Njegov argument je jednostavan: ako se pojavi mlada, energična, artikulirana ljevica koja nije zarobljena u starim kulturnim ratovima, Demokrati više nemaju monopol nad narativom.
Trump to zna. I zato ga je zagrlio, politički i retorički, ali ne doista prijateljski. Steve Bannon brzo je prepoznao da Zohran Mamdani predstavlja "flashing red lights" za američki politički establišment i upozorio da je riječ o "neo-marksističkoj ljevici" koja ima "rising power organisationally". U tom smislu Bannon je ispravno detektirao Mamdanijev politički potencijal, ali nije razumio što se s tim potencijalom može učiniti. Dok je Bannon reagirao isključivo obrambeno, panično i napadački — tvrdeći da bi New York mogao postati "naj‘woke‘ grad na planetu" i čak dovodeći u pitanje Mamdanijevo državljanstvo — Donald Trump je pokazao političku inteligenciju nekoliko razina iznad banonovištine.
Trump je učinio ono što Bannon ni konceptualno nije mogao zamisliti: umjesto demonizacije, zagrlio je Mamdanija politički, pohvalio ga, uvažio njegovu energiju i time privremeno neutralizirao njegovu subverzivnost. Trump je shvatio da je ponekad najpametnije preuzeti protivnički narativ i pretvoriti ga u vlastiti kapital, dok je Bannon ostao zarobljen u refleksu kulturnih ratova iz prošlog desetljeća. Zato je Trump predsjednik, a Bannon — Bannon.
A Europa? Nek‘ dugo, dugo živi naša ideološka kraljica Ursula; ona koja uvijek dosljedno isto o ukrajinskim i zelenim bajkama, naoružana do zuba, spremna i revna… za – dociranje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....