U nastavku donosimo:
- Trumpovu najavu „vojske snova” i što ona znači za ulogu carina te navodne „dividende” kućanstvima
- ključne fiskalne dileme koje otvara prelazak na megabudžet obrane i implikacije za deficit i dug
- pregled svježih poteza američke sile: zapljena ruskog tankera, operacija protiv Nicolása Madura i ambicije prema Grenlandu
- podatke i usporedbe iz neovisnih izvora, uključujući CBO, o prihodima od carina naspram planiranih troškova
- kako industrija oružja i politički krugovi oblikuju kurs američke politike, uz ulogu Marco Rubia
- pozadinu sukoba Elona Muska s administracijom i posljedice po sigurnosni aparat
- pitanja koja otvara preusmjeravanje države prema trajnoj projekciji sile i što to znači za saveznike i domaću ekonomiju
Donald Trump najavio je da će za 2027. godinu zatražiti rekordni vojni proračun od 1,5 bilijuna dolara, što je više od 50 posto više od ove godine, kada je obrambeni proračun dosegnuo rekordnih 901 milijardu dolara. Trump tvrdi da bi američka „vojska snova” (dream military) bila plaćena povećanim prihodima od carina, koje je njegova administracija nametnula na uvoz tijekom drugog mandata. To su, po njegovim riječima, „silni prihodi” (tremendous income) koji tobože omogućuju financiranje vojske, čak i uz smanjenje duga i isplate „značajnih dividendi” američkim kućanstvima. Trump je koncept ubiranja dividendi mira, što je propagirao tijekom kampanje, upravo zamijenio tezom da američka kućanstva nekako mogu ubirati dividende od masovne proizvodnje oružja.
Fiskalna fantazmagorija
Trump ovu najavu daje u trenutku nove vojno-političke akcije - američke snage zaplijenile su ruski tanker pod optužbama za kršenje sankcija, a nekoliko dana ranije izvedena je velika operacija uhićenja predsjednika Venezuele Nicolása Madura. U isto vrijeme Bijela kuća otvoreno razmatra mogućnost da koristi vojsku čak i za pitanja poput preuzimanja Grenlanda.
Financijski gledano, Trumpova najava povećanja vojnog proračuna nije samo u potpunoj suprotnosti s onim što je najavljivao u izbornoj kampanji, nego predstavlja čistu fiskalnu fantazmagoriju. To što je preko noći postalo očigledno da Trump više nema nikakvu ambiciju zauzdavanja javnog duga niti promoviranja globalnog mira kao preduvjeta američkog prosperiteta, otvara pitanje diktira li američka industrija oružja, preko nekoliko utjecajnih političara, smjer kojim maršira najmoćnija ekonomija Zapada.
Povećanje obrambenog proračuna za 50 posto nije samo zastrašujuće velik „okrugli” postotak kakav inače na političkim pozornicama ispaljuju neznalice; riječ je o dramatičnom strukturnom povećanju u iznosima koji dominiraju američkim fiskalnim horizontom. Ako plan ostane bez adekvatnog financiranja iz realnih izvora - a carine su znatno manji izvor prihoda nego što Trump tvrdi - SAD ulazi u razdoblje rasta deficita i javnog duga s drastičnim makroekonomskim i socijalnim posljedicama. Iznenada Amerikanci govore o dodatnih 5,5 do 6 bilijuna dolara u deset godina za oružje, iako su već uvjerljivo vojno najmoćnija nacija na planetu.
Ilustracije radi, za toliki novac mogli bi nabaviti roj od oko 200.000 jurišnih helikoptera kakvi su nedavno korišteni u operaciji protiv Caracasa i pokušaju hvatanja Nicolása Madura. Za kakav bi točno rat Sjedinjenim Državama bile potrebne nove, nestvarne količine isporuka američke industrije oružja? To je pitanje koje je teško i u samom startu izrazito osjetljivo diplomatski, pogotovo ako Trumpova administracija možda očekuje da će to oružje Amerikancima zapravo plaćati netko drugi. Europljani kao „omiljeni” američki vazali?
Značajna proračunska rupa
Ekonomski realitet ne podržava Trumpovu naraciju. Congressional Budget Office (CBO) procjenjuje da bi povećanje vojnog proračuna za oko 500 milijardi dolara godišnje bilo daleko veće od projekcija prihoda od carina, koje bi prema procjenama mogle iznositi oko 230 milijardi dolara godišnje. To znači da čak i uz agresivnu carinsku politiku proračunska rupa ostaje značajna, a održivost takvog fiskalnog modela izaziva ozbiljne sumnje s obzirom na trenutačni deficit koji iznosi oko 5,5 posto BDP-a. Trumpove tvrdnje da carine mogu ne samo pokriti vojne troškove nego i smanjiti nacionalni dug ili isplatiti „dividende” građanima nemaju potporu u neovisnim fiskalnim analizama.
Ako se Trumpova najava ostvari i američki vojni proračun dosegne 1,5 bilijuna dolara godišnje, tada više ne govorimo o korekciji, nego o strukturnoj promjeni fiskalne i političke naravi američke države, o nekoj drugoj Americi. Povećanje od približno 600 milijardi dolara godišnje, zadrži li se kroz desetljeće - ponovimo radi naglašavanja - znači oko 6 bilijuna dolara dodatne potrošnje na „sigurnost”, povrh već rekordno visokih obrambenih izdataka. Šest bilijuna dolara nije apstraktan broj. To je iznos usporediv s ukupnim američkim troškovima ratova u Iraku i Afganistanu zajedno ili s nekoliko godina kompletnog federalnog proračuna za infrastrukturu, obrazovanje i znanost. Fiskalno gledano, to je suma koja trajno mijenja dinamiku deficita i javnog duga.
Naravno, nitko neće kupiti dvjesto tisuća helikoptera, koje navodimo isključivo kao ilustraciju veličine očekivanih ulaganja u američku sigurnost. No taj broj jasno pokazuje da ne govorimo o „obrani” u klasičnom smislu, nego o industrijskom i fiskalnom ekosustavu stalne projekcije sile. Čak i kad se novac rasporedi na plaće, baze, logistiku, satelite, cyber kapacitete i streljivo, razina potrošnje takva je da nijedna realna prijetnja ne može biti objašnjenje. Šest bilijuna dolara za oružje u deset godina znači, naime, da se sigurnost više ne tretira kao funkcija politike, nego kao samostalan sektor rasta, s vlastitom unutarnjom logikom i otpornošću na političke promjene. U tom kontekstu Trumpova retorika o miru, pregovorima i „brzom završavanju ratova” pokazuje se kao klasična predizborna magla za naivne birače.
Operativni arhitekt
Pravo pitanje koje se danas više ne može izbjeći glasi: je li moguće da je lobi industrije oružja, preko nekolicine političkih i institucionalnih figura, faktički preuzeo upravljanje Bijelom kućom? Još prije godinu dana takva bi teza zvučala kao pretjerivanje. Nakon najave povećanja američkog vojnog proračuna na 1,5 bilijuna dolara godišnje, te ako se prisjetimo dramatičnog političkog sloma Elona Muska u Washingtonu, ona više ne djeluje rubno.
U središtu tog procesa sve se jasnije pojavljuje Marco Rubio; političar koji nije predsjednik, ali se nameće kao operativni arhitekt nove američke vanjske i sigurnosne politike te, sasvim sigurno, čovjek s predsjedničkim ambicijama. Rubio nije trumpistički populist, ali jest ideološki ekstremno tvrd jastreb, duboko umrežen u senatske odbore za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost, kao i u think tankove i industrijske krugove koji godinama zagovaraju trajnu konfrontaciju, sankcije i vojnu dominaciju Sjedinjenih Država. Njegov politički uspon koincidira s jasnim pomakom administracije: od Trumpove predizborne retorike o „miru”, „dealovima” i brzom završavanju ratova prema stalnom širenju sigurnosnih ovlasti i proračuna.
Ključni američki lom dogodio se u trenutku kada je Elon Musk - jedan od najznačajnijih financijera Trumpove kampanje i politički najmoćniji outsider u Washingtonu - pokušao otvoriti pitanje netransparentnog financiranja sigurnosnog aparata. DOGE, projekt koji je Musk gurao uz Trumpovu potporu, dotaknuo je najosjetljivije točke države: tokove isplata, ugovore, klasificirane programe i odnos Pentagona s privatnim izvođačima. Reakcija sustava bila je brza i brutalna. Nakon primitivne i javno ponižavajuće svađe, Musk je izbačen iz Bijele kuće, DOGE je politički neutraliziran, a Rubio - čovjek koji se prvi otvoreno sukobio s Muskom - izišao je iz tog sukoba kao politički pobjednik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....