Bez ikakve pompe i vrlo diskretno Bijela kuća Donalda Trumpa na svojim je službenim stranicama krajem tjedna objavila svoju novu strategiju nacionalne sigurnosti, koja je među geopolitički pismenim čitateljima već zaradila nadimak "Monroe 2.0".
Naime, baš kao i početkom 19. stoljeća kada je tadašnji predsjednik James Monroe fokus odlučio staviti na Latinsku Ameriku, i to na uštrb interesa prema Europi, i dužnosnici Trumpove administracije odlučili su se na vrlo usporediv zaokret, no s jednom važnom razlikom.
Monroe je 1823. imao određenu viziju. Trump je nema.
Dokument koji je objavila njegova administracija je (očekivano) geopolitički nepismen i krajnje nekonzistentan, a bilateralni odnosi koje Washington tijekom sljedećih godina planira graditi i njegovati s drugim zemljama svedeni su isključivo na financijske i poslovne transakcije.
Da se odmah razumijemo, prvo dužnosnicima aktualne administracije, a tek onda nacionalnoj blagajni SAD-a.
U tom je kontekstu pitanje Tajvana - kojemu su sve prethodne američke administracije pristupale s velikom pažnjom, svjesne činjenice da bi svaki i najmanji signal manjka interesa Washingtona za status Taipeija na Pacifiku osokolio Kinu da nastavi širiti pipke svojeg utjecaja u neposrednom dvorištu SAD-a - u novom dokumentu svedeno je isključivo na operativnu prohodnost Tjesnaca te vodeću ulogu koju taj otok ima u globalnoj proizvodnji čipova. Latinoameričkim zemljama koje bez tendera odaberu američke kompanije za svoje nacionalne poslove Washington će biti spreman kroz prste progledati probleme zbog kojih rekordan broj njihovih državljana posljednjih godina napušta domove u potrazi za svojim "američkim snom".
Interesantno, kako je strast za obračunom s narkokartelima - koju aktualna administracija posljednjih godina navodi kao glavni argument gaženja uhodanih ustavnih i pravnih procedura vojnih operacija u inozemstvu - zapravo vrlo relativna (a još više potkupljiva).
Očekivano, poseban je fokus dokumenta posvećen Europi, i to u (ne)očekivano toksičnom tonu kojim je Starom kontinentu još jednom dano do znanja do koje smo mjere pokretu MAGA trn u cipeli. Suštinu priče još nam je u veljači, u sklopu Münchenske konferencije, najavio J. D. Vance svojim šokantnim govorom.
Osim što se u dokumentu daje naslutiti da će SAD svoje vojne postrojbe iz Europe početi prebacivati u Latinsku Ameriku te na periferiju Pacifika - i time u izuzetno škakljivom geopolitičkom trenutku rapidno oslabiti NATO - dominantan dio "primjedbi" koje Washington upućuje svojem najodanijem savezniku odnosi se na tzv. realnu ugrozu od zamjene civilizacije.
Pa pišu: "Dugoročno gledano, i više je nego vjerojatno da će unutar nekoliko desetljeća europske članice NATO-a postati neeuropske, zbog čega smo se dužni zapitati hoće li one tada na jednak način prioritizirati svoje strateško savezništvo sa SAD-om".
Koliko je tekst logički - i vrijednosno - nekonzistentan, govori i činjenica da u istom dokumentu stoji i sljedeća rečenica: "Želimo njegovati kvalitetne bilateralne odnose sa svim zemljama koje s nama žele trgovati, bez da im pritom namećemo vrijednosne sustave koji nisu kompatibilni s njihovim tradicijama i kulturama."
Drugim riječima, tvrde da žele minimizirati suradnju s Europom zato što su "zabrinuti da dolazeće stanovništvo neće imati kompatibilne vrijednosne sustave, a time i volju za suradnjom sa SAD-om", a istim dahom napominju da im "kulturološke razlike uopće ne smetaju, pod uvjetom da one dolaze od zemalja koje su spremne napisati izdašne čekove".
Suština priče je sljedeća: Amerika će sljedećih godina biti spremnija i voljnija surađivati s katarskim šeicima, saudijskim prinčevima, kremljskim carevima i diktatorima nego što će biti zainteresirana za suradnju s Europom.
Njima će oprostiti ulogu koju su imali, primjerice, u osnaživanju Hamasa, likvidaciji američkih novinara, pokretanju agresije na susjednu zemlju ili izgladnjivanju vlastitog naroda, a nama ne mogu oprostiti "sve očitije svjetonazorske razlike".
Za stol će s većim oduševljenjem sjesti s Putinom, negoli s Merzom.
Zašto, pitate se? Prvo i najosnovnije, Europa u svojoj općoj bezidejnosti i izgubljenosti još uvijek nije shvatila transakcijsku prirodu suradnje s Donaldom Trumpom. Ušuškana u uvjerenje da će "Amerika uvijek biti Amerika" i da im ne trebaju ponuditi ništa više od "dobre volje za očuvanje demokracije", propustili su uočiti da je Americi Donalda Trumpa "dobra volja" bez luksuznih donacija koje bi je potkrijepile interpretirana kao isključivo znak slabosti, od koje bježi glavom bez obzira.
Tvrdeći da više ne želi biti "globalni policajac", Trumpova se Amerika - svjesno ili nesvjesno - pretvorila u Fifu; organizaciju za koju javnost proteklih godina smatra da svoje ključne odluke donosi prvenstveno kroz prizmu profita, a tek onda kroz prizmu vrijednosti, tradicije i dobrobiti ljubitelja sporta i samih nogometaša. Paralelu možda i najbolje sažima bizarna dodjela Fifine nagrade za mir u svijetu ovoga petka jer dokazuje do koje su se mjere ta dva svijeta svjetonazorski sljubila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....