„Donald Trump je u noći uoči napada na Iran obznanio da su mu ciljevi ograničavanje iranskog nuklearnog programa kao i programa balističkih projektila, ograničavanje upletanja Irana u poslove drugih zemalja na Bliskom istoku i smjena iranskog režima. Ni manje ni više. Tu se ne može govoriti o ograničenoj akciji, nego o ratu koji ima jasne ciljeve koji će biti pobjednički ili gubitnički s obzirom na to hoće li se ti ciljevi ostvariti. Trump se kocka s prilično velikim ulogom. Ako mu uspije, bitno je poboljšao izglede Republikanske stranke na izborima u studenome. Ako ne uspije, naći će se neki razlog zašto nije uspjelo i bilo kakav ishod će se prikazivati kao pobjeda”, kaže u Briefingu dr. sc. Tonči Tadić, politički analitičar i fizičar s Instituta Ruđer Bošković. Dodaje da će za Iran biti uspjeh ako kroz mjesec dana ovako intenzivnih napada ne dođe do promjene režima ili pobune koja bi tome vodila.
Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta
„Do sada nije u povijesti zabilježeno da je do promjene vlasti u nekoj zemlji došlo samo zračnim udarima. To naprosto nije moguće. Zračni udari mogu homogenizirati stanovništvo u zajedničkoj patnji. Govorimo o zemlji u kojoj je vlast prošli mjesec pobila 30.000 vlastitih građana da bi zaustavila demonstracije. Krajnje je naivno očekivati da će se u Iranu stvoriti neki homogeni oporbeni front koji će moći preuzeti vlast. Nikad se nije dogodila tranzicija na Bliskom istoku ako u njoj nije sudjelovao barem dio postojeće vlasti”, govori Tadić. Smatra da bi Trump, ako se odluči na kopnenu intervenciju u Iranu, zaglavio u puno težoj situaciji nego što je bio slučaj u Iraku, a bilo bi i puno više izbjeglica.
„Čini mi se da ćemo na kraju biti suočeni s dva moguća scenarija. Jedan je da će unatoč svemu ova ekipa u Iranu opstati, a drugi je da će doći do žestokih sukoba unutar Irana koji neće voditi stabilnosti nego dugotrajnom kaosu tipa Irak na kvadrat. Iranski režim je našao ljude kojima će popuniti mjesta onih koji su ubijeni”, naglašava Tadić. Napominje da je Americi u interesu otežati Kini uvoz iranske nafte i plina, a Trumpu će ovo biti fantastična izlika da više ne šalje nikakvu vojnu pomoć Ukrajini. Uz to je rast cijena nafte posredna pomoć Vladimiru Putinu.
„Prvi dan napada bio je ušetavanje izraelskih i američkih aviona do Teherana. Gdje je famozna protuzračna obrana koju su Iranu isporučili Rusi? Ne znam koliko je Iran vojno moćan, no nijedna zemlja na svijetu ne može se vojno mjeriti sa SAD-om, a na Bliskom istoku s Izraelom. Možda će se ovo nekome činiti preoptimistično, ali smatram da Iran nema atomsku bombu iako je pokušao do nje doći. Problematična je njihova želja da idu na obogaćivanje urana bez kontrole. Nije sporno da Iran ima mirnodopski nuklearni program. Mogli su imati nuklearke s gorivom koje ne proizvode sami. Ni Hrvatska ni Slovenija ne proizvode gorivo za Krško, nego ga kupuju u SAD-u”, ističe Tadić. Pojašnjava da uransku bombu ne treba testirati, a vrlo je razorna. Takva je bila bomba koja je bačena na Hirošimu.
„Da bi se omogućio nadzor iranskog nuklearnog programa, Obama je inzistirao na sklapanju famoznog nuklearnog sporazuma s Iranom 2015. Trump je 2018. istupio iz sporazuma, Iran je rekao da ga sporazum više ne zanima i sada smo tu gdje jesmo, da nitko ne zna dokle je Iran došao s obogaćivanjem urana”, upozorava Tadić. Smatra da bi Milanovićeva odluka o povlačenju hrvatskih vojnika iz UN-ovih misija u Iraku i Libanonu trebala biti usklađena sa stajalištima Vlade.
„Prilikom američke intervencije u Iraku George Bush i Colin Powell su se poprilično potrudili da na Vijeću sigurnosti objasne zašto to rade i dokazivali su da postoji irački nuklearni program. Trump ignorira UN”, napominje Tadić. Dodaje da Iran i zemlje Perzijskog zaljeva nisu jedini izvor nafte i plina na svijetu iako proizvode 20 posto. Teško je, kaže, zamislivo da Europska unija ostane bez nafte i plina, ali je pitanje kolike će biti cijene, koje su trenutačno špekulativne jer nitko ne zna koliko će rat trajati.
„Mogu razumjeti motiv Irana da napadne američke baze u arapskim zemljama, ali su gađani i brojni civilni ciljevi iako su te zemlje bile prilično tolerantne prema Iranu. Među europskim saveznicama SAD-a došlo je do podjele kao 2003. prilikom američkog napada na Irak. Ovu akciju ne provodi NATO i svaka članica sama procjenjuje isplati li joj se u nju uključiti. Svaka zemlja u Perzijskom zaljevu znat će cijeniti vojnu pomoć koju je dobila od Francuske, Njemačke ili Velike Britanije. Europske zemlje sada love pozicije”, govori Tadić, dodajući da ovaj rat neće prijeći granice Bliskog istoka, nego će ostati regionalni sukob.
„Rusija Iranu ne može pomoći sve i da hoće jer je do grla zaglavila u Ukrajini. Ne može slati Iranu vojnu pomoć jer joj trebaju svi njezini protuzračni sustavi. Kina bi bila najsretnija da sve sutra završi i da nafta i plin nesmetano nastave prolaziti kroz Hormuz. Nikome nije osobito stalo da se sve ovo predugo razvuče, osim iranskom režimu”, zaključuje Tadić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....