Spektakularno je pitanje kakvu još podlost može učiniti Saruman, prisiljen napustiti Ortank. U Gospodaru prstenova (u romanu, ne u ipak pojednostavljenu filmu) pobijeđeni čarobnjak, protjeran iz svoga nebodera, odlazi u Okrug i ondje uništava i zagađuje što još može, da pokvari dan pobjednicima, a ponajžešće hobitima. Što može Donald J. Trump u sljedećih 12 dana, dok je još vrhovni zapovjednik najsnažnije svjetske vojne sile? Hoće li svome nasljedniku Joeu Bidenu zagaditi još ponešto? Hoće li, Bože sačuvaj, survati neku atomsku bombu na Iran?
Pošto je preksinoć poveo masu svojih pristaša na Kapitolsko brdo, na sâm Kongres USA, ali pazeći da ne umaršira ondje na njihovu čelu (ne manjka lukavosti u njegovoj ludosti); pošto je, kao šef izvršne vlasti, izravno izazvao oružani sukob u sjedištu zakonodavne vlasti eda bi blokirao njezin rad - što se još od njega može očekivati? Jasno je da ga, za razliku od knjiškog Sarumana, neće ubiti njegov nafarbani Grima, Rudy Giuliani.
Naravno, postoji mogućnost da se primijeni Amandman XXV na Ustav i da ga se tako makne odmah kao nesposobnoga za obavljanje dužnosti - ali po kojoj istinskoj osnovi? Zato što je neubrojiv? Pa bio je jednako neubrojiv kada su ga Sjedinjene Države izabrale za svog predsjednika. Zato što je divljak? Nije bio ništa manji divljak ni tada. Zato što je u ove četiri godine na vlasti nanio veliku štetu ugledu i napretku USA, zato što je izravno skrivio smrt četvero svojih pristaša, poslavši ih preksinoć goloruke na policiju? I "s Mjeseca se vidi" da je kriv za pretjerano razmahivanje pandemije covida-19 u Državama i za tisuće i tisuće umrlih koji bi vjerojatno ostali živi da je vodio, neću reći pametnu, nego barem manje glupu politiku (korigirao se i onaj Boris Johnson, kad je jače zagustilo). Pa je svejedno lani u studenome dobio glasova više nego ikada ijedan predsjednički kandidat prije njega: 74,2 milijuna. Ej! Omelo ga je samo to što je Joe Biden skupio 81,2 milijuna.
Naravno, nisu sva ta 74 milijuna sastavljena od one tri skupine pitoresknih tipova koji su upali u zdanje Kongresa i razvalili urede predsjednikâ i jednog i dugog doma. Pažnju fotoreportera privukao je "QAnonov šaman" Jake Angeli i kostimirana grupica oko njega, odjevena kao da je ukrala restlove iz garderobe za Mrkomira Prvoga. Druga se naslikala u pustinjskim maskirnim uniformama, da zbune protivnika. Treći su demonstrirali vještinu igrača američkog nogometa u zavaravanju i probijanju obrane.
Dio njih stiže ravno iz neonacističkih grupa, drugi su donijeli robovlasničku zastavu Konfederacije Lincolnu pod kameni nos. Ni jedni ni drugi nemaju pojma ni o nacizmu ni o ideologiji, nego samo neku mutnu predodžbu o veličini nacije za koju valjda vjeruju da je priljepčiva pa će i na njih preći.
Ostavimo po strani s koliko su sladostrašća u Pekingu snimke iz Kongresa uspoređivali s Hong Kongom, a u Moskvi s Majdanom, vjerujući da je došla gica na kolica.
Ostavimo po strani i rezignaciju Mikea Pompea, svjesnoga da njegovo Državno tajništvo teško može ubuduće s istim autoritetom drugima soliti pamet o demokraciji i slobodi manifestiranja.
Trumpa mogu i strpati iza rešetaka ili u ludnicu (a neće), ali to malo mijenja na stvari. Dapače, ostane li, podijelit će do kraja republikansko biračko tijelo, dublje negoli je to učinio Ross Perot 1992. Iskusni republikanci su to shvatili, iako prekasno, kad je demokratima prepuštena većina i u Senatu. Sada se odmiču od njega, što nisu činili kad su prve žrtve iz njegova kabineta bježale i objašnjavale koliko je nekompetentan a ne samo narcisoidan.
Nije problem on - nego 74 milijuna koji takvoga hoće na čelu USA. Ne nužno baš osobno Trumpa. Može to biti Ted Cruz. Ili Mike Pence. Ili netko iz familije.
Ta 74 milijuna ostaju, kao kvasac nezadovoljstva i očaja nakon reaganomike i njezine deregulacije. Reagan je za Ameriku bio otrov s odgođenim djelovanjem, kao i Thatcher za Ujedinjenu Kraljevinu.
Glupo bi bilo veseliti se zato što bi USA koje bi se baktale unutrašnjim sukobima, poput tamo neke Hrvatske, imale manje vremena i manje koncentracije baviti se svijetom i ondje djelovati kao svjetski žandar. Oslabjela Amerika izazivala bi konkurente da joj okrhnu skiptar - Kina će ionako, zahvaljujući Trumpu, preteći Ameriku kao ekonomski najjača velesila već za 4-5 godina.
Nestabilna Amerika bila bi otrov za svijet jer bi svijet zato bio nestabilniji. Nasrtaj Predsjednika na Kongres, kolikogod cirkusantski, jest simptom poodmakle nestabilnosti.
Ne smijemo u Evropi zaboraviti da Amerika nema patent na divljaštvo i da su nas USA došle dvaput spašavati od našeg divljaštva: 1917 i 1943.
Ipak, ovo je ponovna i još glasnija zvonjava alarmnog zvonca: zakuha li, moramo moći i znati osloniti se na sebe, učvršćivati vlastitu stabilnost i izolirati trumpoide u našim redovima, ne samo Viktora Orbána. Ili Mattea Salvinija. Društvene mreže i prijeteća pisma svjedoče da ih u Hrvatskoj nije malo i da su ljubazni poput zvečarki.