Iako se u trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek finalizira obrada manjeg preostalog dijela glasačkih listića u Turskoj, rezultat ostaje jasan - Recep Tayyip Erdoğan pobjednik je drugog kruga predsjedničkih izbora te dobiva treći mandat na čelu te zemlje.
Aktualni predsjednik osvojio je malo više od 52 posto glasova, a njegov politički rival, kandidat ujedinjene opozicije, Kemal Kılıçdaroğlu, ove nedjelje dobio nešto manje od 48 posto. Državno izborno povjerenstvo službene bi rezultate drugoga kruga trebalo objaviti 1. lipnja, kada bi se trebala i održati Erdoğanova inauguracija.
Nakon toga slijedi sastavljanje vlade. Zahvaljujući reformi koja je stupila na snagu 2018., nakon neuspjelog pokušaja vojnog puča 2016., turskome predsjedniku ne treba zeleno svjetlo parlamenta za imenovanje svojih suradnika, što znači da ima više-manje odriješene ruke za formiranje kabineta. No, postoje neka ograničenja, pa tako zastupnici u parlamentu ne mogu obnašati ministarske dužnosti, a da predsjednik ne isprazni njihove fotelje i time izgubi ruke koje su mu potrebne za provođenje reformi.
Kako je 16 dosadašnjih ministara 14. svibnja izabrano za parlament, a Ustav ih sprečava da istodobno obnašaju ministarsku dužnost, očekuje se da bi Erdoğan svoj treći mandat mogao započeti ozbiljnom kadrovskom rošadom, jer nije pretjerano izgledno da će se biti voljan odreći čak 16 mjesta u parlamentu, te će morati vrlo pažljivo i taktički birati s kojim ministrima, po svaku cijenu, želi nastaviti surađivati. Analitička kuća Teneo, u tom kontekstu, spominje dosadašnjeg ministra obrane Hulusija Akara, koji bi mogao ostati na toj funkciji još pet godina. Podsjetimo, Erdoğanova Narodna koalicija na parlamentarnim je izborima osvojila 323 od ukupno 600 zastupničkih mjesta.
Čestitke unatoč prijeziru
S velikom se pažnjom analiziraju imena koja Erdoğan, navodno, već razmatra za fotelju ministra gospodarstva. U kuloarima se spominju Lufti Elvan, Cevdet Yilmaz, i Mehmet Simsek, od kojih svi imaju dobru reputaciju, ali ni jedan od njih nema političku težinu za suprotstavljanje predsjednikovoj fiskalnoj tvrdoglavosti, zbog čega analitičari vjeruju da Erdoğan neće razmotriti podizanje kamatnih stopa za stabilizaciju inflacije.
BBC piše da se geostrateški značaj najlakše raspoznaje prema tome tko od državnika prvi čestita izbornome pobjedniku. Ove nedjelje Vladimir Putin nije časio časa da obznani svoje oduševljenje rezultatom u Turskoj.
Ranim čestitarima pridružio se i Joe Biden, ali i njegov francuski kolega Emmanuel Macron. Iako s prijezirom gledaju na Erdoğanove napade na slobodu govora i uništavanje trodiobe vlasti, svjesni su činjenice da im je Turska, takva kakva jest, ključan koalicijski partner u ovako turbulentnim vremenima.
Konteksta radi, Erdoğan je jedan od rijetkih državnika koji nakon početka ruske agresije u Ukrajini Kremlju nije nametnuo sankcije, nego je neumorno pokušavao sjediti na dvije stolice; i to na obostrano zadovoljstvo Zapada i Rusije (doduše, Zapad bi preferirao da Ankara Moskvi ipak nametne sankcije). S jedne strane, Zapadu Erdoğan treba u nadi da će netko od autokratskih kolega Putina držati podalje od nuklearnog oružja. S druge strane, Putinu koristi osobno prijateljstvo s čelnikom druge najjače vojske u NATO-u. Sporazum koji je postigao oko izvoza ukrajinskog žita samo je šlag na tortu tog obostranog zadovoljstva.
No, svemu utjecaju koji uživa na globalnoj geopolitičkoj sceni unatoč, Erdoğanu se na domaćem terenu nižu brojni problemi s kojima će se morati promptno pozabaviti.
Turska se posljednjih godina suočava s vrtoglavom inflacijom koja je prošle godine, i to prema službenim državnim podacima (dakle, brojkama koje je Erdoğan bio spreman priznati javnosti) skočila na 85 posto. U međuvremenu se situacija stabilizirala, pa se inflacija sad procjenjuje na "samo" 52 posto.
Podivljala inflacija
O uspostavi kontrole nad podivljalom inflacijom Erdoğanu ovisi šansa da pokuša premostiti društveni jaz između svojih simpatizera i građana koji žele demokratskiju i sekularniju Tursku. Naime, i nakon ovog izbornog ciklusa u oči bode činjenica da je Turska podijeljena, a takvom zemljom teško vladaju čak i autokrati. Da je toga svjestan, priznao je i u svojem pobjedničkom govoru ove nedjelje.
- Nitko nije izgubio, već je 85 milijuna Turaka noćas pobijedilo - poručio je nakon što su preliminarni rezultati s biračkih mjesta najavile njegovu (očekivanu) pobjedu.
Opozicija, pak, tvrdi da izbori nisu bili pošteni, a odgovornost za svoj poraz prebacuju na državni aparat, za koji tvrde da je "aktualnom predsjedniku pomogao da dođe do novog mandata". Predsjednika optužuju da "Atatürkovu Republiku" gura sve dublje u autokraciju, kritiziraju ga što zatvara novinare, strahuju kako će se novi mandat odraziti na stabilnost demokratskih institucija i trodiobu vlasti... No, u nekome trenutku, opozicija i Zapad bit će primorani ozbiljno razmotriti i opciju da u Turskoj više od polovice stanovništva, zapravo, želi Erdoğana i sve što on predstavlja. Upravo se u tome, naime, krije i paradoks demokracije - demokracija je volja naroda čak i onda kada narod glasa za (postupno) ukidanje svoje volje.