Recep Tayyip Erdoğan pobijedio je na predsjedničkim izborima u Turskoj. Tijesno, kako se i očekivalo, nakon što je prebrojano 98,64% glasova, dosadašnji predsjednik osvojio je 52,09%, a konkurent Kemal Kılıçdaroğlu ostao je na 47,91%.
Glasove koje je u prvom krugu osvojio Sinan Oğan, radikalno desni kandidat, gotovo su podijelili: Erdoğan je dobio 2,57% više nego u prvom krugu, a Kılıçdaroğlu 3,03%. Interesantan je to raspored jer se očekivalo da će većina tih glasova otići dosadašnjem predsjedniku koji će morati razmisliti zašto nije osvojio premoćniju pobjedu - razlog za to nije nacionalizam, nego vjerojatnije ekonomska situacija.
Kılıçdaroğlu je učinio puno, ozbiljno je zaprijetio dosad neprikosnovenom izbornom pobjedniku još od 2002. godine, ali nedostajalo je još malo do pobjede. “Još malo” je s jedne strane njegova religijska afilijacija, pripadnik je manjinske islamske denominacije alevija, nije imao dovoljan nacionalistički naboj da bi odvukao lojalne Erdoğanove birače, a za neodlučne birače ključno je bilo što nisu imali dovoljno povjerenja u opozicijsku koaliciju koju je okupio. U njoj je bilo šest stranaka, od radikalne desnice do liberala, i ključna biračka skupina, koja uvijek donosi pobjedu, nije stekla dojam da tako raznorodna zajednica može jamčiti stabilnost vlasti.
To se posebno vidjelo na rezultatima parlamentarnih izbora prije dva tjedna kad je Erdoğanova stranka AK (pravde i razvoja) osvojila većinu u koaliciji s nacionalistima (MHP). To je bio trenutak kad je presuđeno i Kılıçdaroğluovoj predsjedničkoj utrci. Sultan, kako s pravom zapadni mediji zovu turskog predsjednika (u Turskoj ga javnost titulira reis), u drugom je krugu poslao nekoliko poruka - da će odmah vratiti milijun sirijskih izbjeglica i da Kılıçdaroğlu kao predsjednik neće moći provoditi reforme jer ima opozicijski parlament. Bilo je to dostatno da osigura pobjedu.
Turska, potvrdio je to ovaj izborni krug, ostaje podijeljena - Kılıçdaroğlu je očekivano odnio pobjedu u Ankari, Istanbulu i Izmiru, kurdski većinskom istoku zemlje, ali kontinent je ostao neosvojiv. U konzervativnoj pokrajini Konya sultan osvaja 72,99% glasova.
Kılıçdaroğlu ima dovoljno godina da se povuče u političku mirovinu, a opozicija mora potražiti nove metode suprotstavljanja nedodirljivom Erdoğanu. Izazov je brzo, u ožujku iduće godine održavaju se lokalni izbori i predsjednik, osokoljen pobjedom, krenut će u bespoštednu borbu radi osvajanja Istanbula i Ankare. Ako te centre - Izmir nikad nije podržao AKP - izgubi Republikanska stranka (CHP), koja mora naći novog lidera, to će joj otežati političko djelovanje do sljedećih nacionalnih izbora za pet godina.
Erdoğan vjerojatno neće mijenjati temeljne vektore svoje politike, nastojat će poboljšati odnose sa Sirijom kako bi riješio izbjegličko pitanje, nastavit će sukobe sa sirijskim i iračkim Kurdima, kao i onim domaćim koji su mu okrenuli leđa. Nastavit će graditi dobre odnose s Rusijom, htjeti biti medijator koji bi doveo mir u Ukrajinu i očekivati od Europe da prihvati njegovu politiku gušenja ljudskih prava i slobode medija. Kad je riječ o Cipru, može se očekivati da nastavi tražiti da se višedesetljetni spor riješi formiranje dviju država, i dalje se mogu očekivati iskre u odnosima s Grčkom zbog prava mora. Nova će vlada u Ankari nastaviti poboljšanje odnosa s Egiptom i Izraelom, zemljama Zaljeva. Kad je riječ o SAD-u, situacija će i dalje ostati složena zbog tvrdog stava Kongresa prema izvozu oružja u Tursku. Na vojnom planu zemlja će ostati vjernom saveznicom NATO, ali će u prvi plan stavljati vlastite strategijske interese.
Na Balkanu, u hrvatskom susjedstvu, Erdoğan će davati podršku bošnjačkim tvrdim politikama u BiH, jačati utjecaj na Kosovu i u Albaniji, biti kooperativan u odnosima s Beogradom kako bi mogao nesmetano djelovati prema muslimanskoj zajednici u Sandžaku. Ulaganja u Hrvatsku će ostati stabilna, a potrebno je sačuvati dijalog zbog važnosti odnosa sa Sarajevom.
Pitanje svih pitanja je hoće li sultan/reis mijenjati ekonomsku politiku. Teško će moći odstupiti od platforme da kao musliman neće podizati kamate, ali ako inflacija nastavi pustošiti (predviđa se novi rast u sljedećem kvartalu), nije isključeno da ustupi pri čemu se može očekivati da to bude kratkotrajno radi gašenja akutne krize. Vjerojatno će nastaviti tražiti novac od bogatih arapskih zemalja u zamjenu za vanjskopolitičke usluge, ali to donosi kratkoročnu korist: Saudijska Arabija je najavila da neće više dijeliti novac kako tko poželi.
Pred nama je novih pet godina Erdoğanove vlasti koje će pokazati kako se razvija autoritarna demokracija u kojoj osoba postaje moćnijom od institucija, natkriljuje i državu. Turska je to izabrala.