Giorgi Neparidze, sredovječni muškarac iz okolice zapadnog gradića Chiature, i danas nosi ožiljke na usnama – sjećanje na trenutak kada ih je prošle godine zašio koncem, u očajničkom štrajku glađu. Njegov čin bio je krik protiv Georgian Manganesea, rudarske kompanije blisko povezane s vlastima u gruzijskom glavnom gradu Tbilisiju, za koju tvrdi da je uništila okoliš i sustavno krši prava radnika. Danas traži odštetu, ali i nešto više: priznanje da cijela zajednica plaća cijenu europske zelene tranzicije.
Kako piše POLITICO, stanovnici Chiature žive uz rijeku Kvirilu koja je crna od zagađenja, dok se kuće ruše jer se tuneli ispod njih urušavaju. U selu Šukruti otrovna prašina razbolijeva ljude, a crna voda natopljena teškim metalima povremeno izbija iz pumpi. „Žrtvovani smo kako bi drugi živjeli bolje“, kaže Neparidze. „U Chiauturi nas je tek 40 tisuća. Možemo biti bolesni, možemo živjeti u bijedi – ali smo žrtvovani kako bi milijuni Europljana imali čišći okoliš.“
Mangan, crni metal bez kojeg nema čvrstog čelika, danas je ključan za europsku zelenu politiku: koristi se u vjetroturbinama, baterijama električnih automobila, ali i u vojnoj opremi poput oklopa i oružja. Europska unija je 2022. godine uvezla 20 tisuća tona manganovih legura iz Gruzije, gotovo tri posto ukupne opskrbe, a već iduće godine Bruxelles ga je uvrstio na listu „kritičnih minerala“. No, dok Europljani grade čistu budućnost, Chiatura tone u crne rijeke i urušene kuće.
Nada u promjene, piše POLITICO, gotovo ne postoji. Europske kompanije često i ne znaju odakle dolazi mangan koji kupuju. Talijanska udruga za energiju vjetra ANEV otvoreno priznaje: „Ne postoji obveza da se prati podrijetlo svih metala u čeličnoj industriji.“ EU je prošle godine uvela zakon – Direktivu o korporativnoj održivosti i dubinskoj provjeri – koja je trebala promijeniti praksu. No, samo godinu dana kasnije, Europska komisija predlaže njezino slabljenje pod pritiskom industrije. Još gore, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz žele je potpuno ukinuti.
Potražnja eksplodirala
Dok EU slabi propise, potražnja za manganom, litijem, bakrom i niklom eksplodira. Većina tih resursa, upozorava POLITICO, dolazi iz politički represivnih zemalja poput DR Konga, Indonezije i Gruzije.
Život aktivista u Chiaturi postaje sve opasniji. Neparidze i trojica kolega uhićeni su u travnju pod optužbom da su verbalno i fizički napali direktora rudnika u Šukrutiju, Tengiza Koberidzea. Tvrtka tvrdi da je menadžer gađan kamenjem. Aktivisti pak govore o insceniranoj provokaciji, pokušaju zastrašivanja i gušenja otpora. Ako budu osuđeni, prijeti im i do šest godina zatvora.
Prosvjedi u Chiaturi zapravo su dvostruki. Rudarima su prioritet sigurniji uvjeti u tunelima, veće plaće i bolovanja. Nakon što je rudnik privremeno zatvoren u listopadu 2024., obećano im je 60 posto plaće, no novac većina nikada nije vidjela. „Kompanija ne diže plaće, ne poboljšava sigurnost i nastavlja uništavati okoliš. Njeni profiti dolaze ne samo iz zemlje, nego i iz naših života“, kaže rudar David Chinchaladze.
Druga skupina prosvjednika dolazi iz Šukrutija, sela koje doslovno tone jer rudarski tuneli proždiru tlo ispod kuća. Georgian Manganese je 2020. obećao između 700 tisuća i milijun lari godišnje odštete, ali manje od pet posto mještana išta je primilo.
Sve to odvija se u političkom kontekstu koji se, kako navodi POLITICO, opasno pomiče prema Moskvi. Gruzijska vlada je prekinula pregovore o pristupanju EU-u, zatvorila neovisne medije, uvela zakon o „stranim agentima“ i brutalno guši prosvjede. Oporbeni političari upozoravaju da vlast koristi tzv. „Priručnik Kremlja“. Dok ljudi u Tbilisiju marširaju s europskim zastavama, prosvjednici u Chiaturi postali su nacionalni simbol otpora.
Iza svega stoje oligarsi
Matična kompanija Georgian Manganesea, Georgian American Alloys, registrirana je u Luksemburgu i povezana s ukrajinskim tajkunom Ihorom Kolomoiskim, koji je trenutno u zatvoru u Kijevu zbog optužbi za ubojstvo i goleme novčane pronevjere. Generalni direktor kompanije je Giorgi Kapanadze, blizak vladajućoj stranci Gruzijski san, a donedavno vlasnik televizije Rustavi, poznate po vladinoj propagandi. Europski parlament traži sankcije protiv njega.
Država je već jednom priskočila u pomoć kompaniji: 2016. godine, kada je gruzijski sud Georgian Manganeseu izrekao kaznu od 82 milijuna dolara zbog uništavanja okoliša, vlada je preuzela „specijalno upravljanje“ tvrtkom i – otpisala dug. Rezultat? Nikakva se promjena, u međuvremenu, nije dogodila.
Ispitivanja provedena u travnju 2025. pokazala su da je u rijeci Kvirili i njenom pritoku Bogiristiskali koncentracija mangana deset puta viša od zakonskog limita, dok su razine željeza također previsoke. Lokalni ribari svjedoče da mreže sve češće izvlače prazne, jer metali ubijaju sav život u vodi koja na kraju završava u Crnom moru – staništu dupina, jesetri i kornjača.
Mještani sve češće pribjegavaju radikalnim metodama. Umirovljeni rudar Gocha Kupatadze spava u improviziranom šatoru pored ulaza u rudnik, odlučan spriječiti izvoz rude. „Ovo crno zlato postalo je crna kuga“, kaže. „Nemamo izbora nego prosvjedovati.“ On i njegovi susjedi katkad zaključavaju vrata pogona i blokiraju prometnice. Kompanija priznaje da je zbog tih prosvjeda morala zaustaviti proizvodnju, no za rudare i njihove obitelji to znači još veći egzistencijalni pritisak – bez rudnika nema posla, bez posla nema života.
A dok se Chiatura urušava, mangan i dalje ide prema Europi. Samo u prva dva mjeseca 2025. godine EU je iz Gruzije uvezla šest tisuća tona ovog metala.
„Ne tražimo ništa nerazumno“, kaže aktivist Tengiz Gvelesiani, također nedavno uhićen. „Tražimo zdrave živote, sigurno radno okruženje i čist zrak.“
Kompanija Georgian Manganese, baš kao i gruzijsko Ministarstvo rudarstva te državna agencija za zaštitu okoliša, odbila je komentirati slučaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....