Dvadeset i četiri sata totalne ludnice u Rimu nakon nimalo zajamčene pobjede na Evropskom prvenstvu: slavilo se doslovce svugdje, od ulica i bolnica do predsjedničke Kvirinalske palače i premijerske Palače Chigi.
Istinabog, ta institucionalna primanja reprezentacije bila su planirana i ranije, bez obzira na to hoće li se azzuri vratiti kao šampioni ili vicešampioni. Zajedno s njima bit će primljen i Matteo Berrettini, koji nije uspio svladati Novaka Đokovića u Wimbledonu.
U 17 sati na Kvirinalu će ih primiti Sergio Mattarella, predsjednik Republike, koji je finalnu utakmicu pratio na Wembleyju, a u 18.30 u Palači Chigi dočekat će ih predsjednik Ministarskog vijeća Mario Draghi.
Utakmica na Wembleyju protiv domaćina Engleske bila je, u doslovnom smislu riječi, od nacionalnog interesa: pred televizijske ekrane prikovala je u regularnom toku 18.172.000 gledalaca, odnosno 73,7 posto sviju koji su imali uključene televizore. A onda je interes rastao: produžetke je slijedilo 18.459.000 gledalaca (76 posto), a jedanaesterce 18.549.000 (78,7 posto). Megaekrani su bili postavljeni u Rimu na Piazzi del Popolo i na glavnim trgovima zapravo svih talijanskih većih gradova.
Urlik iz milijuna otvorenih prozora protresao je Rim i ostale talijanske gradove u istoj sekundi kad je Gigio Donnarumma obranio zadnji jedanaesterac. Niti minutu kasnije po periferijama Rima u nebo su suknuli brojni vatrometi, kao da je netom nastupila Nova godina. Odjekivale su sirene na bočicama pod pritiskom, čak i vuvuzele. Krenuli su u jurnjavu ulicama, sve do cirka 4 ujutro, karuseli trubećih automobila i poneki otvoreni autobus, vijući nacionalne trobojnice. Obje obale Tibra u Rimu bile su opsjednute rijekom vozila. Piazza del Popolo je ključala, a i Mletački trg. Na tamošnji gigantski bijeli Oltar domovine - zatvoren visokom ogradom otkako su neki obijesni nedozreli građani ispekli jaja na vječnoj vatri podno groba Neznanog vojnika - počeo se penjati uspaljeni navijač koji je atletskim skokom preskočio ogradu. Zaustavio se ipak, srećom po sebe, kad mu je počasni stražar bez pardona uperio strojnicu u prsa. Shvatio je da će pobjedu slaviti dulje ako ostane živ. Nisu bili jednako oprezni momci koji su u jurnjavama automobilima ispali kroz prozor visoko vijući barjak. Tko nije imao vatromet zadovoljio se lomačom: neki divljaci iskoristili su metež euforije i zapalili petardom, odmah poslije ponoći, teret smetlarskog vozila pokraj glavne putničke željezničke stanice Termini.
Talijanima je trebao neki takav trenutak nacionalne katarze, neka satisfakcija s kojom se identificirati, nakon dvadesetak najgorih poratnih mjeseci, u pandemiji koja je stavila u kućni pritvor stariju i osjetljiviju populaciju i koja je, do te finalne utakmice, pobila 127.775 osoba po službenoj evidenciji (a u zbilji jamačno i više).
Baš su anticovidska pravila pokvarila gušt navijača, njih oko 300, koji su reprezentaciju pošli dočekati na aerodromu "Leonardo da Vinci" u rimskom Fiumicinu. Igrači su iz airbusa izišli u 6.06, ali su ih sigurnjaci proveli dalje od navijača, koji ih nisu uspjeli ni vidjeti. Vidjeli su ih aerodromski uposlenici, koji su im došli pljeskati na pistu, podno izlaza iz aviona. U 6.30 ih je autobus, pod policijskom pratnjom kakvu nije dobio ni državni poglavar, odvezao u hotel, daleko od razuzdane gomile.
