‘DAN D‘ NA ISTOKU

U Bruxellesu neće otvarati šampanjac ako Erdogan izgubi u nedjelju, postoji dobar razlog za to

S autokratskim vođom na čelu zemlje, Bruxelles se ne mora baviti mogućnošću da se Turska pridruži europskom bloku

Recep Tayyip Erdogan

 Adem Altan/AFP

Mnogo je razloga zašto zapadni čelnici ne vole turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Tijekom svoje 20-godišnje vladavine, turski predsjednik je zatvarao novinare i oporbene čelnike, nasilno se obračunavao s prosvjednicima i loše je upravljao gospodarstvom. Na vanjskopolitičkom polju, neprikosnoveni se moćnik dodvoravao Rusiji, pokrenuo intervenciju u Siriji i iskoristio pravo veta u NATO-u kako bi blokirao pridruživanje Švedske u ključnom trenutku za savez - ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Ipak, bez obzira na sve to, postoji jedan razlog zbog kojeg bi čelnicima Europske unije mogao nedostajati ostarjeli čelnik ako izgubi izbore od centrističkog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua kada Turci budu glasovali na predsjedničkim izborima u nedjelju 14. svibnja. Erdoğan na vlasti, posebno kako je posljednjih godina postao sve autoritarniji, omogućio je EU-u da zaobiđe pitanje treba li se Turska pridružiti njezinim redovima.

Za mnoge europske političare, Erdoğan je bio korisno političko sredstvo izolacije, koje je omogućilo Bruxellesu da legitimno isključi bilo kakvu ozbiljnu raspravu s Ankarom o članstvu. Njegovo sve neprihvatljivije ponašanje dok je zatvarao političke protivnike i borio se protiv normi vladavine prava, dali su EU-u političko pokriće da izbjegava to pitanje - a promjena režima mogla bi to promijeniti, kako piše Politico.

"Ono što smo gledali tijekom proteklih godina jest to da se Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima", kaže Selim Kuneralp, bivši turski veleposlanik u Europskoj uniji. "Turska se pod Erdoğanom udaljila od europskih vrijednosti - proces pristupanja potpuno je zastao, što rezultira time da ideja da Turska postane članica Europske unije više nije vjerodostojan cilj", dodaje on.

Erdoganove frustracije

Priča o odnosima EU-a i Turske seže više od 60 godina unatrag. Turska je davne 1959. godine podnijela zahtjev za pridruživanje Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), prethodnici EU-a, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma iz Ankare 1963. godine.

Dok su niz državnih udara te ekonomska i politička nestabilnost pitanje integracije Turske u EU stavili u drugi plan, do 80-ih proces pristupanja ipak se vratio na dnevni red. Turska je 1987. podnijela zahtjev za pristupanje EEZ-u. Desetljeće kasnije dobila je status kandidata, a zemlja je počela poduzimati značajne korake kako bi ispunila kriterije za pristupanje.

Otprilike u to je vrijeme Erdoğan došao na vlast. Reformistički vođa nove Stranke pravde i razvoja (AKP) govorio je o pluralizmu, demokraciji i harmoniji, čak je otvorio mirovne pregovore s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK).

Primio se posla, uvodeći reforme koje su Tursku približile ispunjavanju kriterija EU-a, poput izmjene zakona o vojsci, kako bi je podvrgnuli civilnoj kontroli - iako je tada ovu promjenu Europska komisija hvalila, upravo je ta promjena postavila temelj Erdoğanu da kasnije preuzme jaku kontrolu nad vojskom.

Nakon kratkog ‘medenog mjeseca‘, odnosi Ankare s Bruxellesom su se pogoršali. Erdoğan je bio sve više frustriran sporim tempom pristupanja EU-u, a nekoliko država članica jasno je dalo do znanja da su više nego neraspoložene primiti Tursku u europski klub. Ova je dihotomija postavila pozornicu za sve veći razdor.

‘Sarkozy efekt‘

Brojni su čimbenici razlog sve lošijih odnosa, pri čemu obje strane upiru prstom jedna u drugu.

Odluka Bruxellesa da primi Cipar u članstvo 2004. godine stalni je kamen spoticanja. Turska je okupirala sjeverni dio otoka od 1974. godine, što je problem koji Nikozija želi riješiti prije nego pristane na bliže veze između EU-a i Ankare.

Također, tu je i tzv. Sarkozy efekt. Naime, godine 2011. tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio je u kratkom, petosatnom posjetu glavnom gradu Turske. Ležerno žvačući žvakaću gumu pri dolasku u Ankaru, njegova je poruka bila jasna - članstvo Turske u EU-u za Pariz je neprihvatljivo. Više dužnosnika izjavilo je za Politico da je ovaj posjet bio prekretnica za Erdoğana.

Istovremeno, Erdoğanov zaokret prema autoritarizmu značio je kraj izgleda za članstvo zemlje u EU-u. Njegovo brutalno gušenje prosvjeda u parku Gezi 2013. godine nagovijestilo je još drakonskiji odgovor na neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. Erdoğan je nakon neuspjelog puča zatvorio desetke tisuća ljudi, a zatim je učvrstio svoju moć na ustavnom referendumu 2017., svodeći izglede zemlje za članstvo na minimum.

Njegova vladavina željeznom šakom bila je u suprotnosti s kriterijima iz Kopenhagena, uvjetima koje svaka zemlja koja se želi pridružiti EU-u mora ispuniti, a oni uključuju jamstva u vezi vladavine prava, ljudskih prava te zaštite manjina. Do 2018. čelnicima EU-a je već bilo dosta - u izjavi Europskog vijeća otvoreno je rečeno da su pregovori o pristupanju Turske "došli su u zastoj".

Biden razbjesnio Ankaru

Veliko pitanje koje visi nad odnosima EU-a i Turske jest hoće li se to promijeniti nakon što Turci u nedjelju izađu na izbore. Ti izbori, za koje se ranije smatralo da će biti poraz Erdoğana, postali su jedan od najvećih testova u njegovoj političkoj karijeri, a ankete pokazuju da ‘puše za vrat‘ oporbi, koju vodi Kılıçdaroğlu.

Promjena vlasti vjerojatno bi donijela svježinu u partnerstvo između Turske i Zapada. Kılıçdaroğlu je izjavio da želi ponovno pokrenuti proces pristupanja Europskoj uniji te da će Tursku obvezati na poštivanje odluka Europskog suda za ljudska prava, što predstavlja još jedno odstupanje od Erdoğanove politike.

No, ni moguće novo vodstvo u Ankari možda neće eliminirati mnoge temeljne uzroke razilaženja. "Domaći izazovi ostat će isti, tko god bio na vlasti", kaže Gallia Lindenstrauss, viša znanstvena suradnica u think tanku Institute for National Security Studies. "Tu je duboka ekonomska kriza, a aktualna vlada nudi razne vrste populističkih mjera kako bi ublažila trenutačnu krizu uoči izbora, što će završiti nakon njih".

Washington nije skrivao svoju želju za promjenom vlasti u Turskoj, vrlo važnoj članici NATO-a. Godine 2019. Joe Biden, tada predsjednički kandidat, rekao je da SAD treba podržati turske oporbene čelnike "da se suprotstave i poraze Erdoğana". Budući američki predsjednik je u jednom intervjuu rekao da Erdoğan mora platiti cijenu (za svoj autoritarizam), a ti su komentari razbjesnili tursku vladu.

Lindenstrauss predviđa "bolju atmosferu" u odnosima Bruxellesa i Ankare ako Kılıçdaroğlu dođe na vlast. Šesterostranački oporbeni blok signalizirao je da želi obnoviti odnose s EU-om te da će poništiti neke od Erdoğanovih mjera koje su bile u suprotnosti s kriterijima iz Kopenhagena, poput vraćanja na parlamentarni umjesto predsjedničkog sustava.

Bez utke u otvaranju vrata

No, temeljni problemi - Cipar kao najvažniji, ali i izgledi da se ova golema, relativno siromašna populacija pridružiti europskom bloku - i dalje ostaju, što znači da će se malo tko u Europi žuriti i utrkivati da Ankari otvori vrata. Iako će malo tko to javno reći, mnoge zemlje su također oprezne kada je u pitanju pridruživanje većinski muslimanske zemlje poput Turske. "Nema šanse da zemlje članice EU-a budu i blizu razmišljanja o članstvu Turske u EU-u”, kaže jedan visoki diplomat EU-a u Bruxellesu.

Lindenstrauss, pak, navodi kako može zamisliti napredak u pitanjima poput liberalizacije viznog režima ili ažuriranja carinske unije između EU-a i Turske, koja postoji od 1995. godine, ali vjerojatno ne puno dalje od toga. “Pridružujem se skepticima kad kažem kako mislim da su problemi pridruživanja Turske EU-u postojali i prije Erdoğanova autokratskog zaokreta", rekla je.

İlke Toygür, viša suradnica u think tanku Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) kaže da je modernizacija sporazuma o pridruživanju između dviju strana samo jedan od načina za revitalizaciju odnosa. "Umjesto toga, kreatori politika EU-a trebali bi usvojiti prikladniji institucionalni okvir", ističe ona. Toygür ukazuje na to da bi obje strane mogle imati koristi od sporazuma o pridruživanju poput onih koje EU ima s drugim zemljama koje su nedavno započele proces pristupanja.

Izmijenjeni sporazum mogao bi obuhvatiti pitanja poput klimatskih mjera, migracija i trgovine te bi poboljšao odnos s Bruxellesom, izglađujući put kad je u pitanju teže pitanje samog pristupanja.

No, neki drugi su puno skeptičniji i smatraju čak da ne bi svi u Europi nužno slavili poraz Erdoğana. "Za neke u EU-u može biti povoljno imati autoritarnog vođu u susjedstvu i više transakcijski odnos s Turskom, nego ozbiljno se baviti pitanjem pristupanja", kako navodi Galip Dalay, stručnjak za Tursku u think tanku Chatham House. "Demokratska Turska predstavljala bi mnogo temeljnije pitanje za Europu", zaključio je on.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2023 02:46