Gdje je nestao čovjek, točnije pacijent? Pitanje je koje će htjeli-ne htjeli postaviti čak i površni “čitači” nacrta prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem je upravo završena javna rasprava. Zakon vrlo temeljito brine brigu o “identificiranim problemima”, o “rješenju dostupnosti”, o “cilju bolje dostupnosti”, o “postojećoj problematici”, sve u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, i tvrdi da će se sve posložiti samo ako se prihvati “sustav privatnih praksi u ordinacijama”.
Međutim, nije razvidno na čemu zakonodavac temelji tu tvrdnju, ali i onu da će “jačati domove zdravlja” u kojima će svi, ne samo liječnici, biti privatnici! U cijeloj toj priči pacijente muči činjenica da nema nijednog pokazatelja koji bi govorio o tome da će njima biti bolje s najnovijim rješenjem, kao ni podataka o tome kakva su iskustva onih koji su grlom u jagode ušli u privatizaciju primarne zdravstvene zaštite u nekim drugim zemljama, a ni što se može očekivati u ne baš sređenim hrvatskim uvjetima.
Dapače, ovih dana teče med i mlijeko iz usta mnogih, a posebno liječnika primarne zdravstvene zaštite (obiteljski, ginekolozi, pedijatri). Tvrde da će “privatno” bolje skrbiti o svojim pacijentima nego “javno”, da je trenutno puno toga lošeg jer ih “pritišću” ravnatelji domova zdravlja koji “malo rade, a puno zarađuju”. Naglašavaju da su “bolji gospodari nego javno zdravstvo” (mogu sebi isplatiti veće plaće nego što ih imaju tzv. domski liječnici), da će “bolje prevenirati bolesti”, da će “bolje savjetovati”...
U tome imaju snažnu potporu Ministarstva zdravstva koje je uvjereno da će tako “sa sebe skinuti dio odgovornosti”, a kad “car bude gol”, što se prije ili kasnije mora dogoditi, trenutni sastav vlasti bit će daleko od problema koji će dočekati nasljednike. Ovi će pak građanima objašnjavati da nisu krivi, da su problem naslijedili, da će popraviti što se da... No neće se dati puno toga učiniti, kao što se ni u dosadašnjim raznoraznim lošim privatizacijama (ne samo u zdravstvu) nije popravilo ništa.
Nerijetko se zaboravlja da pametni uče na tuđim greškama, a one su vrlo rječite i pokazuju da nerijetko kad nekom svane drugom smrkne. Kad je pak riječ o zdravstvu, privatizacija je već “smrknula” Šveđane, Poljake, Slovake...
Nedvojbeno je zanimljiva analiza švedskog zdravstvenog sustava koje je osamdesetih godina bilo decentralizirano i nepovezano, a rezultat su bile duge liste čekanja, loša primarna zdravstvena zaštita, nije se pratio ishod liječenja, troškovi su rasli pa su, ne bi li popravili situaciju, posegnuli za privatizacijom, a sve kako bi, baš kao i trenutna hrvatska zakonska ponuda, “povećali učinkovitost, kompeticiju između pružatelja usluga, mogućnost izbora”. Umjesto javnozdravstvenih centara i bolnica osnovali su tvrtke koje su trebale “kupcima prodavati robu”. Pacijenti su postali meta za “skupljanje što više novca iz javne blagajne”, a ukupno zdravstvo i zdravlje građana stavljeno je na čekanju.
Rast broja privatnika
U drugoj fazi ove nazovi reforme pokazalo se da je broj privatnika u zdravstvenoj mreži porastao sve ne bi li izvukli što više javnog novca koji je postao legalni izvor prihoda u profitnim zdravstvenim ustanovama, što je dakako u suprotnosti s definicijom javnog zdravstva. Podaci govore o tome da je u samo pet godina, od 2007. do 2012., broj privatnih ustanova koje su financirane javnim novcem povećan za 56 posto (svi su željeli manje pacijenata i posla, ali skuplje usluge), a istodobno se 23 posto javnih ustanova prodalo privatnicima.
Istina, lokalna samouprava, baš kao i trenutačno u Hrvatskoj, nije bila suglasna s privatizacijom, ali je državnim zakonom bila prisiljena potpisati kapitulaciju i izgubila je sve ovlasti, što znači da nije mogla određivati koji će se opseg usluga financirati javnim novcem i gdje će, primjerice, biti locirane zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije, a nedostajao je i alat za kontrolu potrošnje javnih sredstava.
Naravno, nakon tog “raspašoj” sustava s javnim novcem trebalo je podvući crtu i vidjeti gdje je švedski zdravstveni sustav desetak godina kasnije, odnosno koliko je povećana dostupnost, poboljšani zdravstveni pokazatelji, potrošeno manje sredstava... Pokazalo se da je privatizacija pala razred! Naime, zdravstveni su se pokazatelji za Šveđane pogoršali u odnosu na 15 godina prije, a pali su i na ECI-ju (Euro Health Consumer Index) premda je ukupno potrošeno znatno više. I ne samo to, nego je znatno palo povjerenje u zdravstveni sustav. Sve to govori o tome da su nužne promjene koje se pak ne mogu provesti revolucijom jer bi nastao opći kolaps pa će “evolucijom” morati popravljati stvari u toj bogatoj zemlji ako ne žele i dalje zdravstveno nazadovati.
Šveđanima je trebalo gotovo dvadeset godina da shvate da “tržišno orijentirano zdravstvo”, u kojem zdravlje postaje roba, a pacijent kupac, smanjuje učinkovitost. Primjerice, u Stockholmu su liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti birali “manje bolesne i platežno jače pacijente”, oni “ubogi” i ozbiljno bolesni svima su bili teški i nepoželjni. Prevencija, dostupnost i kvaliteta liječenja očito su pali na ispitu privatizacije. Profitni sustav pokazao se i kao veće iskušenje za “varanje” na pretragama, odnosno više se radilo ono što je teško provjeriti kroz ishode liječenja, a dobro se plaća.
Svi žele u grad
Osim toga, privatnici su očekivano favorizirali urbane sredine, a kod nas se očekuje da će privatizacija pokriti deprivirana područja!? To, drugim riječima, znači da je izvjesna nejednakost u dostupnosti, kao i kvaliteti zdravstvene skrbi. Sve to govori da profitno i tržišno orijentirana zdravstvena skrb onemogućava jednakost u zdravlju, što je u Hrvatskoj zasad nepovratno već viđeno u stomatologiji. Privatnici traže profit, ne ulažu u svoje pacijente, nego oni u njih što sigurno nije intencija javnog zdravstvenog sustava. Neki podaci govore o tome da su hrvatski stomatolozi, ne samo zbog krezubih turista, među najbogatijim privatnicima. Oni koji imaju ugovore s HZZO-om mogu mirno spavati i živjeti, a sve ostalo je profit koji bez “javnih pacijenta” ne bi imali.
Da privatizacija u javnom zdravstvu nije pravi put, pokazuju prilike u susjednoj Sloveniji, koja je također bila krenula u koncesiju, da bi se pokazalo da je potrošnja povećana, a ne prati je očekivana učinkovitost.
“Iz javnog novčanika privatnici u Sloveniji dobivaju oko 15 posto ukupnih sredstava. Međutim, zaustavljeno je povećavanje broja koncesionara koji čine oko trećine obiteljskih liječnika, privatnih je specijalista oko 15 posto te polovica stomatologa. Razlog što se ploča okrenula i više se ne želi širiti broj koncesionara je činjenica da, primjerice, ne žele dežurati, nema dobrog praćenja onog što rade...”, objašnjava slovenske zdravstvene prilike Samo Fakin, bivši direktor slovenskog Zavoda za zdravstveno osiguranje i dobar poznavatelj slovenskih prilika u javnom zdravstvenom sustavu. Dodaje da Cerarova vlada namjerava jasno razdvojiti privatno od javnog zdravstva jer jedino tako sustav može biti transparentan i kvalitetno kontroliran.
U Hrvatskoj se očito ide drugim putem, u kojem se nije snašla ni Švedska, a slično se provela i Slovačka, kao i Poljska, u kojoj je visoki dužnosnik, zagovaratelj privatizacije, nakon kolapsa sustava presudio sam sebi! U Hrvatskoj se ipak najčešće “presuđuje” građanima.