Europa je još donedavno živjela u gotovo ritualnom slavljenju privatnosti. Pravo da nitko Nijemcima ne smije zadirati u živote čak se dovelo do razine svojevrsne woke ideologije, pa čak, ponekad, do razine društvene, tj. poslovne disfunkcionalnosti. Međutim, nekako se putem, u samo nekoliko godina, dogodilo da golema i važna Njemačka najednom daje ovlasti sigurnosno-obavještajnim službama kakve u Njemačkoj nisu viđene od Gestapa.
Tu se ne radi o tome da bilo tko u Njemačkoj želi ponoviti povijesne greške, upravo suprotno, ali valjda se barem smije postaviti pitanje pratimo li mi to upravo novi, krajnje kontroverzni politički angažman sigurnosnog aparata u državi koja je godinama paranoično odbijala svaku pomisao na dizanje etatističkih, tj. političkih interesa iznad građanskih prava?
GDPR je, podsjetimo, postao simbol civilizacijske superiornosti Zapada, njegovih liberalnih demokracija, tvrtke su zatrpavane pravilima o kolačićima i privolama, a svako zadiranje države ili korporacija u osobne podatke tretiralo se kao potencijalni napad na temeljna prava. U Njemačkoj je ta osjetljivost bila još radikalnija: Savezni ustavni sud još je 1983. izveo pravo na „informacijsko samoodređenje”, upravo iz straha od države koja o građaninu zna previše. 2026. godine njemačka vlada predlaže da obavještajne službe ne samo prikupljaju informacije nego i aktivno interveniraju, hakiraju, manipuliraju, ulaze u stanove i traže podatke iz osobnih automobila. Ludo, zar ne, a sve u skladu s visokomoralnim principima.
Kabinet Friedricha Merza 12. kolovoza prihvatio je više od 700 stranica reforme zakona o BND-u i Saveznom uredu za zaštitu ustava (BfV). Vlada govori o jačanju „operativnih sposobnosti”, a ARD o „paradigmatskoj promjeni”. Poslijeratna Njemačka, podsjetimo zaboravne, namjerno je razdvojila policiju od obavještajnih službi: službe promatraju, policija djeluje. Razlog je bio povijesni. Pri stvaranju BfV-a nakon nacizma polazilo se od formule „nema novog Gestapa”, a njemački model desetljećima je počivao na tome da tajna služba nema policijske izvršne ovlasti.
Doimalo se pomalo njemački, pomalo pretjerano revnim pristupom političkoj „ispravnosti“, a sada su se, i opet, prekobacili, opet zbog političko-ideološke ispravnosti. Nijemci su i 1930-ih do kraja 2. svjetskog rata pretežito vjerovali da su oni ti koji su ispravni, a sada su još, što je, valjda, očigledno ipak doista – ispravni.
Službe bi mogle hakirati, manipulirati i ulaziti u stanove
Po novome bi stoga BfV u slučaju „posebne prijetnje” mogao, ako poželi, preusmjeravati kibernetičke napade, manipulirati dobavnim lancima kako bi spriječio proizvodnju oružja ili eksploziva, potencijalnim napadačima podmetati lažne informacije (!) te učiniti neupotrebljivima tehničke upute ili informacije o ranjivostima kritične infrastrukture. BND bi u „specifičnoj ugrozi” dobio još širi izbor sredstava prema stranoj sili: od hackbacka do manipuliranja sustavima i komponentama.
Zakon ipak zabranjuje ciljano ranjavanje i ubijanje ljudi, a operacije BND-a načelno ostaju vezane uz inozemstvo, premda kibernetička akcija može biti izvedena iz Njemačke ako učinak nastaje vani. Tko će i kako procjenjivati kome se i zašto, recimo, mogu podmetnuti lažne informacije? I kakve sve konzekvence sa sobom nosi činjenica da više nema odgovornosti za podmetanje lažnih informacija?
Reforma sigurnosnog aparata u Njemačkoj ide puno dalje od „obrane od hakera”. Obje službe dobivaju online pretrage uređaja i šire mogućnosti analize podataka uz pomoć umjetne inteligencije. BfV bi tako ubuduće mogao ulaziti u stanove, primjerice radi instaliranja špijunskog softvera ili onesposobljavanja oružja.
BND bi komunikacijske sadržaje u strateškom nadzoru mogao čuvati šest mjeseci, a prometne podatke dvanaest. BfV bi mogao obrađivati podatke maloljetnika, a u krajnjem slučaju kao povjerljive izvore angažirati čak i šesnaestogodišnjake. Na što asocira angažman revne njemačke mladosti? Ili su mislili na tuđu mladost?
Automobil kao novi obavještajni izvor
Najplastičniji simbol novog vremena ipak je automobil, Njemačka je ipak kolijevka Das Auta. Moderna vozila bilježe GPS podatke, kilometražu, rute, mjesto parkiranja, broj vožnji, i Nijemcima je palo na pamet da bi bilo fino kad bi podatke o sigurnosnim sustavima automobila dobivale – sigurnosne službe. U obrazloženju zakona navode se i podaci koji mogu otkriti obrazac korištenja vozila i aktivnosti osoba koje ga koriste. BND i BfV trebali bi moći tražiti postojeću telemetriju od proizvođača, a pod određenim uvjetima i od servisa.
To nije stalni „live feed” iz svakog automobila niti obveza proizvođača da unaprijed skupljaju dodatne podatke. Automobil se formalno pretvara u potencijalni obavještajni izvor; alat nadzora nad osobnom mobilnošću njemačkih građana. Kolike su zapravo implikacije? VDA traži strogo definiranje „telemetrijskih podataka”, odbacuje preventivno dodatno prikupljanje i protivi se izravnom tehničkom pristupu vozilu. Što će to uopće sve značiti u praksi? Tko će ga znati, koji Nijemci?
I sve se to događa u političkoj atmosferi koja podsjeća na mješavinu opravdanih razloga za zabrinutost i javne histerije. U Njemačkoj de facto svjedočimo narativima o vanjskom neprijatelju (br. 1 svakako je Rusija s navodnim agresivnim hibridnim ratom protiv Njemačke), a već godinama imaju i unutarnjeg neprijatelja br. 1. Najnovija savezna anketa objavljena 18. kolovoza daje AfD-u 28 posto, CDU/CSU-u 20, a SPD-u samo 12 posto.
Ako bi se tih 28 posto pretvorilo u glasove uz približno isti broj važećih glasova kao 2025., govorili bismo o gotovo 14 milijuna birača AfD-a. Istodobno, SPD ne odustaje od pripreme mogućeg postupka zabrane: Lars Klingbeil je početkom kolovoza ponovno tražio provjeru uvjeta, a više od tisuću njemačkih pravnika pozvalo je na pokretanje postupka. AfD može zabraniti samo Savezni ustavni sud, na zahtjev Bundestaga, Bundesrata ili vlade. No, činjenice su poprilično jednostavne i loše se uklapaju u novu viziju njemačke javne sigurnosti: stranka od 12 posto raspravlja o zabrani stranke od 28 posto, dok vlada kojoj pripada istodobno širi ovlasti službe koja AfD već godinama promatra kao sumnjiv slučaj. Jesu li svi glasači AfD-a zločesti ljudi ili je netko radio političke greške zbog kojih su glasači nezadovoljni?
Tko će nadzirati one koji nadziru?
U ovome kontekstu, još je osjetljivije pitanje kontrole službi. Parlamentarno kontrolno tijelo u ovom sazivu čine zastupnici Unije i SPD-a te jedan Zeleni; kandidati AfD-a i Ljevice nisu dobili potrebnu većinu Bundestaga. Dakle, predstavnici stranaka koje u današnjim anketama zajedno skupljaju oko 40 posto potpore nisu u tom tijelu.
Vau, to je ispravna demokracija par excellence? To nije dokaz zloporabe, ali jest razlog za dodatni oprez. Ako izbjegavate participaciju predstavnika 40 posto biračkog tijela u raspravama važnim za sigurnost države, onda govorimo o paranoji od birača, pri čemu se EU i dalje busa u demokratska prsa.
Ako gotovo svaki treći opredijeljeni birač kaže da bi glasao za AfD, je li ozbiljan odgovor tvrditi da je gotovo 14 milijuna ljudi zavedeno, naivno ili nesposobno prepoznati ekstremizam koji politički i sigurnosni establišment vidi jasnije od njih? Ili bi liberalna demokracija najprije trebala pitati zašto je toliki dio stanovništva izgubio povjerenje u etablirane stranke?
Nove ovlasti službama predlažu se u trenutku izrazito visoke političke napetosti, kako unutarnje tako i vanjske. Pri tome rijetko tko primjećuje zgodno, klasično politološko preklapanje potrebe za zaštitom društva od domaćeg i vanjskog neprijatelja. Ne zna se u Njemačkoj koji je neprijatelj uočljiviji, tj. od kojeg se ispravnije odlučno braniti.
Njemačka je mjesecima preplavljena izvješćima o ruskoj špijunaži, sabotažama, kibernetičkim napadima i dronovima, a pogotovo posljednjih tjedana. U lipnju je otvoren zajednički centar za obranu od hibridnih prijetnji. Početkom srpnja sigurnosni stručnjaci već su poručivali da je vrijeme upozorenja prošlo i da Njemačka mora ne samo braniti nego i odvraćati. A početkom kolovoza uslijedio je dramatičan slučaj drona s oko 800 grama semteksa na aerodromu Leipzig/Halle, blizu ukrajinskih teretnih zrakoplova. Dobrindt je govorio o „hibridnom scenariju napada”; dio stručnjaka odmah ga je uklopio u ruski obrazac, iako je pozadina incidenta još bila predmet istrage.
Šest dana poslije kabinet je usvojio reformu službi. Nema dokaza da je ta poplava vijesti bila koordinirana priprema javnosti za zakon. Ali politički učinak je teško zanijekati: atmosfera trajne, nevidljive i teško dokazive „hibridne prijetnje” idealno je okruženje za širenje ovlasti koje bi u mirnijim vremenima izazvale veći otpor. Hibridni rat posebno je zgodan politički pojam jer granica između rata i mira, napada i incidenta, neprijateljske akcije i običnog kriminala postaje mutna. Što je prijetnja neodređenija, lakše je tražiti fleksibilniju državu.
Gdje završava sigurnost, a počinje nadzor?
Njemačka ima realan sigurnosni problem i bilo bi neozbiljno tvrditi suprotno. Ruske obavještajne aktivnosti postoje, kao i kibernapadi, a država mora imati instrumente kojima ih može zaustaviti. Ali upravo zato treba pitati gdje je granica. Njemačka je nakon 1945. desetljećima gradila sustav na pretpostavci da učinkovitost sigurnosnog aparata nije jedina vrijednost i da neke „neučinkovitosti” postoje namjerno; kako tajna služba ne bi postala operativna vlast nad građanima.
Termin „hibridni rat” nije u Njemačkoj postojao tridesetih godina, pa bi doslovna povijesna usporedba bila pogrešna. Ali politička lekcija je jasna: njemački poslijeratni sustav namjerno je nastao iz straha od koncentracije tajnog nadzora, operativnog djelovanja i izvršne moći u istim rukama.
Današnja Savezna Republika nije nacistička Njemačka i prijedlog sadrži zakonske, sudske i parlamentarne kočnice. Upravo zato pitanje postaje zanimljivije: zašto država koja je sedam desetljeća vlastitu povijest pretvarala u razlog za posebnu suzdržanost sada zaključuje da je baš ta suzdržanost sigurnosni problem? Nije li to bila njemačka vrijednost?
Oslobađanje njemačkih sigurnosnih i obavještajnih službi od zapravo suvislih pravila ciljnih zaštita građana se, ne smijemo zaboraviti, odvija nakon kontroverznih europskih rasprava o Chat Controlu, koje su se svele na mogućnost nadzora, npr. WhatsApp poruka. Borbu protiv seksualnog zlostavljanja djece svaki će normalan čovjek podržati bez zadrške; upravo zato vrijedi postaviti neugodnije pitanje: je li odabran politički gotovo najispravniji mogući cilj kako bi se postupno normalizirale tehnologije i pravni presedani koji bi, da su predloženi radi općeg nadzora kriminala, terorizma ili političkog ekstremizma, izazvali neusporedivo žešći otpor?
Ako seksualni predatori nasrću na europsku djecu, zašto im ne bi nadzirali poruke? Europski parlament zasad je povukao važnu crvenu liniju i iz iznimke izuzeo end-to-end enkriptiranu komunikaciju, ali sama činjenica da Unija godinama pregovara o tome pod kojim uvjetima privatne digitalne komunikacije smiju biti strojno pregledavane pokazuje koliko se pomaknula granica zamislivoga. Privremena iznimka od ePrivacy pravila ponovno je uvedena ovog ljeta kako bi komunikacijske platforme mogle dobrovoljno tražiti sadržaj seksualnog zlostavljanja djece, dok se istodobno pregovara o trajnom režimu.
A sada Njemačka raspravlja o još dramatičnijem koraku: službama koje ne bi samo promatrale nego aktivno intervenirale, hakirale, manipulirale sustavima, koristile telemetriju automobila i provodile operacije protiv stranih aktera. Svaka pojedina mjera ima svoje opravdanje – djecu treba zaštititi, sabotere zaustaviti, strane službe neutralizirati. I sve je to OK, kad bi se svelo na to što se cilja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....