Nakon što je godinama bila toliko zagađena da su je svi izbjegavali u širokom luku - a svojevremeno je bila i izvor zaraze kolerom i malarijom - rijeka Don koja teče kroz Toronto, podlegla je zanemarivanju i 1969. godine proglašena je mrtvom. Tad je čak održana i sahrana, a sprovod, predvođen lokalnim grupama za zaštitu okoliša, prošao je gradom i zaustavio se na prljavim obalama smeđe, smrdljive rijeke gdje su se okupljeni zauvijek oprostili od nekad prekrasne rijeke pune života, piše Guardian.
Međutim, ta je smrt bila samo privremena. Pola stoljeća kasnije, u rijeci ponovno buja život. Divlje životinje se oprezno vraćaju u područje koje je dugo bilo sinonim za tešku industriju. Voda u rijeci Don uskoro će se razbistriti. I, možda i najčudnije od svega, desetljeća nagovaranja raznih organizacija ja zaštitu okoliša napokon su urodila plodom pa je grad Toronto odlučio spasiti rijeku čije su otrovne vode svima tjerale strah u kosti.
Za razliku od drugih rijeka koje teku kroz velike gradove, Don - nazvan po istoimenoj rijeci u Yorkshireu - nikad nije bio ni poštovan ni voljen. Nije veleban kao Seine u Parizu, ne ulijeva strahopoštovanje poput Gangesa ili Mississippija. U većem svojem toku, to je tek malo veći potok koji se za jakih kiša pretvori u mutnu bujicu.
Autohtono stanovništvo, uključujući narode Anishinaabe, Senece i Mississauge, nekad su u Donu lovili ribu, ali rijekom koja teče kroz sustav strmih klanaca bilo je teško ploviti pa su se okolni stanovnici s vremenom preselili zapadnije.
Odlagalište otpada
Tijekom većeg dijela urbane povijesti Toronta, rijeka je bila odlagalište otpada, kaže Jennifer Bonnell, profesorica na Sveučilištu York u Torontu. Radionice za štavljene kože, destilerije i klaonice bile su poredane uz samu obalu, a sav otpad što bi se ondje proizveo, jednostavno bi bio odbačen u rijeku. Mutnim bi vodama nerijetko plutale lešine životinja.
‘Zbog toga što je tako blizu gradu, rijeka Don je dugo bila i mjesto gdje bi se skrivali bjegunci, a tko bi zašao u to područje bio je u velikoj opasnosti da ga opljačkaju ili ozlijede‘, kaže Bonnell.
U svojoj knjizi ‘Reclaiming the Don‘ (‘Povratak Dona‘, prev.), profesorica Bonnell piše o povijesti rijeke, njezinoj smrti, ali i potencijalnom uskrsnuću te detaljno opisuje odluku gradskih vlasti iz 1860-ih godina da kanalizaciju, bez ikakvih filtera, ispusti direktno u rijeku. Don je bio toliko zagađen da se više puta dogodilo da na njemu bukne vatra zbog silnih zapaljivih kemikalija koje su plutale površinom.
Početkom 20. stoljeća, pisac i prirodoslovac Charles Sauriol opisao je zamišljenu scenu u kojoj se djeca igraju u rijeci pod bujnim krošnjama stabala javora, no njegovu strast prema Donu dijelilo je jako malo ljudi.
‘Desetljećima je tek mali broj stanovnika Toronta vjerovao da bi se rijeka mogla spasiti. To je, smatrali su, bila cijena napretka, dio okoliša kojeg se trebalo žrtvovati‘, kazala je Bonnell.
Upornost male grupe ljudi
Kad se 1972. John Wilson doselio u Toronto, očarala ga je ‘usamljena ljepota‘ rijeke, do koje se teškom mukom probio kroz niz metalnih ograda. Povezao se s lokalnim grupama za zaštitu okoliša i dao sebi za cilj spasiti rijeku.
‘Pogledao sam uokolo i shvatio da doista može bolje. Želio sam biti primjer djeci i omogućiti im zajednicu u kojoj je lijepo živjeti‘, kaže Wilson.
Uskoro je postao ključna figura pokreta za očuvanje rijeke Don.
Skupina vrijednih i požrtvovnih ljudi obnovila je močvare, očistila obale rijeke i smanjila upotrebu soli na gradskim prometnicama tijekom zime kako bi što manje te soli na kraju završilo u rijeci. No grupu, sačinjenu uglavnom o volontera, raspustio je 2010. tadašnji gradonačelnik Rob Ford.
Međutim, jedan od najvažnijih zadataka grupe - obnova ušća rijeke - uskoro će biti završena nakon što je grad Toronto uložio više od milijardu kanadskih dolara (oko 680 milijuna eura) za stvaranje močvara, nasipa i novog toka rijeke Don.
Projekt, kojeg vodi skupina Waterfront Toronto, stvorit će tri hektara močvara i četiri hektara životinjskih staništa u području koje je nekoć bilo postindustrijska pustoš.
Do završetka projekta preostalo je još nekoliko mjeseci, a već su sada na tom području uočeni dabrovi, kune, orlovi krstaši, jeleni i kojoti. Projektom je također zamišljeno stvaranje prirodnijeg meandra rijeke, što će posve eliminirati nekadašnje ljudske pokušaje da rijeku ‘zavežu u luđačku košulju‘, rekla je profesorica Bonnell.
Ali najveća promjena odnosit će se na samu rijeku. U najnovijem izvještaju o kvaliteti vode Regionalne uprave za očuvanje okoliša grada Toronta (TRCA), dio rijeke Don koji je bio podvrgnut najgoroj urbanizaciji, dobio je ocjenu ‘F‘ zbog povišene razine fosfora, nutrijenata, klorida, soli i bakterije e-coli, rekao je Sameer Dhalla, direktor razvojnih i inženjerskih usluga u TRCA.
Gotovo četvrtina Toronta ima zastarjeli sustav cjevovoda zbog kojeg se kanalizacije izlijeva direktno u rijeku kada jaka kiša padne na grad.
Grad će potrošiti tri milijarde kanadskih dolara za izgradnju tri tunela koji će odvesti netretiranu kanalizaciju dalje od rijeke. To je najveći i najskuplji projekt te vrste u Kanadi. Kada sva tri tunela budu dovršena u sljedećih 15 godina, to će značiti i kraj izlijevanju kanalizacije direktno u rijeku.
‘Vidjet ćemo značajno poboljšanje u donjem toku Dona nakon što se riješi problem kanalizacije‘, rekao je Dhalla. ‘Želimo vidjeti rijeku Don u kojoj se može kupati. Želimo vidjeti da u rijeci živi zdrava riba koju se može uloviti i pojesti.‘
Bonnell kaže da će preusmjeravanje kanalizacije značiti pravu revoluciju za rijeku koja je uništena do krajnjih granica, no koja je pokazala da su prirodni sistemi otporniji nego se mislilo.
U spoju prirode i urbanizacije ishod je gotovo uvijek isti: gdje je nekad bujao život, sada je destrukcija. Ali sudbina Dona, prerano proglašenog mrtvim prije više od pola stoljeća, sugerira da se uz stalne napore na lokalnom nivou - i političke i financijske odluke - taj naizgled neizbježan put može promijeniti.
‘Danas u svijetu nema mnogo znakova koji bude nadu. Ali svi želimo bolji život za svoju djecu i buduće generacije‘, rekao je Wilson. ‘I zato se svi moramo držati, što jače možemo, pozitivnih stvari i promjena. Ovo je jedan takav primjer.‘
