Treba li u Njemačkoj očekivati politički prevrat sličan onome kakav smo vidjeli na američkim „međuizborima“, tzv. midtermsima, na kojima su demokrati na krilima svega lošeg što je donio neodgovorni trumpizam imali najbolji rezultat na izborima za Kongres još od davne 1976. godine? To je teško pitanje; Njemačka i Sjedinjene Države imaju poprilično različitu političku kulturu i ustavno-pravna rješenja; njemački kancelar nipošto nije isto što i američki predsjednik, ali Friedrich Merz uspio je postići nešto što se donedavno činilo teško zamislivim: njemački kancelar danas je politički nepopularniji od Donalda Trumpa, i to uvjerljivo.
Upravo se otvara pitanje može li kancelar dogurati do toga da njegovo „liderstvo“ ne podržava 90, možda čak 100 posto ispitanika, ali da i dalje nastavi s uobičajenim frazama, bez da se naročito obazire na politička očekivanja sunarodnjaka? U ovome trenutku Merz je užasno nepopularan: U najnovijem ARD-ovu DeutschlandTrendu, provedenom početkom studenoga, čak 85 posto Nijemaca nezadovoljno je Merzovim radom; zadovoljno ih je samo 12 posto. U rujnu je ZDF-ovo istraživanje već bilježilo 79 posto nezadovoljnih. To više nije samo loš mjesec za kancelara, ili nezgodan splet trenutačnih okolnosti, nego, sasvim jednostavna – poruka. Više nemaš povjerenje.
Sprema li se prevrat?
Usporedba s Trumpom traži malu metodološku ogradu: ankete nisu postavile identično pitanje, niti su provedene istim instrumentima. Ipak, razlika je ogromna. Reuters/Ipsos je neposredno prije američkih međuizbora Trumpu mjerio 32 posto odobravanja. Merz je, prema ARD-u, imao 12 posto zadovoljnih. Njemački kancelar tako u ovom trenutku izaziva osjetno više odbijanja od američkog predsjednika kojega je politički udarac na međuizborima upravo ostavio bez većine u oba doma Kongresa, ali ne samo u Kongresu, Zastupničkom domu i Senatu. Na američkim midtermsima republikanci mogu „zahvaliti“ Trumpu, kao i političkom MAGA barbarizmu, i to što su ostali bez niza drugih javnih važnih pozicija, jer se na midtermsima ne biraju samo kongresni zastupnici nego i državni odvjetnici, državni tajnici, rizničari, revizori, gradonačelnici, članovi gradskih i okružnih vijeća, lokalni suci, tužitelji i školski odbori, ako se njihovi mandati poklapaju s izbornim ciklusom.
Američki rezultat nije bio tijesan poraz koji se može objasniti jednim okrugom ili slabim kandidatom. Demokrati su osvojili Zastupnički dom i Senat, preokrenuvši vlast u oba doma, a prema procjenama koje je prenio New York Times, njihova prednost u nacionalnom zbroju glasova za Zastupnički dom iznosila je oko 13 postotnih bodova. To je, ponovimo, najveća prednost neke stranke u kongresnom glasovanju od najmanje 1976. godine, nakon Watergatea. Republikanci su izgubili i utrke u državama koje je Trump 2024. osvajao uvjerljivo.
Ako je zbog nepopularnosti trumpizma Amerika doživjela korjeniti politički prevrat, što tek slijedi u Njemačkoj, gdje kancelar nema podršku čak 80-85 posto birača, ovisno o anketama? U Njemačkoj je trenutačno u mnogim sredinama AfD najjača opozicijska stranka. U studenome je AfD na 27 posto, CDU/CSU na 20, a Merzov koalicijski partner SPD na 13 posto. To jest, još uvijek, „samo“ anketa, ne rezultat izbora, ali smjer je jasan: birači napuštaju vladajuće stranke, a najveći dobitnik nije umjerena oporba.
Uznemireni Nijemci
Dolazak AfD-a na vlast ne bi bila tek uobičajena izmjena CDU-a i SPD-a, nego bi otvorila ozbiljna pitanja o odnosu prema Europskoj uniji, imigraciji, liberalnim institucijama i poslijeratnom političkom konsenzusu. Drugim riječima, politički prevrat u Njemačkoj ne bi kao u Americi bio znak stabilizacije društva, pa čak i prva naznaka početka političke depolarizacije društva, nego upravo suprotno; novi povijesni eksperiment, i to u Njemačkoj; državi koja se u zadnjih 150 godina nipošto nije proslavila političkim eksperimentima.
Merz uopće ne izgleda kao kancelar koji može okrenuti negativan trend, nego kao neprilagodljiva osoba koja se zakopava još dublje. Npr. ovotjedni spor oko proračuna s SPD-om, o kojem danas na sav glas upravo vrišti tabloidni Bild, jasno govori zašto – Nijemci godinama slušaju istu frazeologiju uz mučna i besmislena natezanja. Vlada planira 555,4 milijarde eura rashoda u osnovnom proračunu i 118,7 milijardi novog zaduženja. S posebnim fondovima za infrastrukturu i vojsku ukupno novo zaduženje doseže 203,7 milijardi eura. Koalicija se ipak prepire oko načina na koji će proračun zatvoriti i hoće li u njega ugurati nova obećanja. Sve skupa uznemirenim Nijemcima ne ulijeva povjerenje, upravo suprotno.
CDU/CSU traži dodatna porezna rasterećenja vrijedna oko deset milijardi eura — niže poreze na struju i dohodak — bez jasnog pokrića. U SPD-u se protive planiranim rezovima stambenih naknada i dječjeg dodatka. Spore se oko svega i svačega, vlast je sama sebi tema. Spore se npr. i oko poreza na plastiku i šećer, koji bi trebali donijeti dodatne prihode, kao da itko želi nove namete. ZDF upozorava da se za razdoblje od 2028. do 2030. već vidi oko 115 milijardi eura nepokrivenih potreba. U takvim okolnostima koalicija se ponaša kao da se može istodobno obećavati porezne olakšice, štititi sve postojeće rashode i izbjeći politički bolne odluke. Ludo, pogotovo za tobože poslovično proračunate i radišne Nijemce, ali je tako.
Merzu se itekako obija o glavu to što je pošto-poto, samo da izbjegne AfD kao koalicijskog partnera, previše vlasti zapravo prepustio izbornom gubitniku, SPD-u; dao im je da mu vode javne financije. Šefa SPD-a imenovao je za ministra financija, Larsa Klingbeila. Ispalo je stoga da je njemački kancelar istinski antilider; umjesto da nakon izborne pobjede odredi jasni smjer vlade, obračuna se s woke politikama SPD-a i Zelenih, on na unutarstranačkim skupovima – onima na kojima je izbila otvorena pobuna utjecajnih članova stranke – uporno ponavlja govore o opasnosti iz Rusije. A Njemačka, sasvim očigledno, ima mnogo dublje gospodarske probleme od jedne proračunske svađe; od slabije produktivnosti i dugotrajnog manjka ulaganja do energetskog šoka i gubitka izvozne konkurentnosti. Objektivno; nije čudno da mnogim Nijemcima politički recepti AfD-a zvuče realnije nego bućkuriš politika zapravo nesuvisle koalicije CDU-SPD, u kojoj je zapravo nejasno tko je dobio, a tko izgubio izbore, osim što je Merz postao kancelar.
Neviđena pobuna u CDU-u
SPD je, podsjetimo, jedna od stranaka koja je uporno agitirala za zabranu AfD-a, s tezom da se zapravo radi o nekim novim nacistima, pa je ispalo da sada u državi – ima puno „nacista“. Takav politički paradoks teško je ignorirati: stranka koja se u anketama urušava pred biračima traži da se razmotri uklanjanje najjače oporbene stranke iz političkog natjecanja, a AfD raste i raste.
Američki birači kaznili su Trumpa, ali su za to imali snažnu i prihvatljivu demokratsku alternativu. Njemački birači kažnjavaju Merza i SPD, a u tom se vakuumu širi AfD. Zato je Merzova nepopularnost ozbiljnija od Trumpove: ne zato što je Njemačka već na pragu promjene vlasti, nego zato što se postojeće političko središte pokazuje nesposobnim za uvjerljivo vodstvo upravo dok radikalna, prevratnička oporba postaje prva snaga u zemlji. Trump je izgubio Kongres. Merz riskira da izgubi povjerenje u samu sposobnost demokratskog centra da vlada.
Veliki europski mediji očito su promijenili pristup Alice Weidel i AfD-u: više ih ne tretiraju samo kao politički problem koji valja držati na distanci, nego kao snagu čije ideje treba izravno saslušati i provjeriti. The Economist posvetio je Weidel dugi razgovor koji je vodila njegova glavna urednica, o gospodarstvu, Ukrajini, migracijama i budućnosti Njemačke; Reuters joj je dao prostor da iznese ambicije AfD-a, a njemački javni servis ZDF pozvao ju je u svoj veliki politički intervju. To nije puka medijska znatiželja: riječ je o priznanju da AfD više nije moguće ignorirati kao rubnu pojavu, nego ga treba promatrati kao političku opciju koja može oblikovati budućnost Njemačke i Europe.
Le Monde ovih dana pisao je o „neviđenoj pobuni” u CDU-u protiv Merza, a Handelsblatt i drugi mediji izvijestili su da se oko 160 predsjednika CDU-ovih okružnih organizacija sastalo s Merzom, a Merz je nakon brutalnih političkih kritika i dalje uporno inzistirao da je njemački prioritet neka vrsta vječnog obračuna s Rusijom. Gleda li Merz kroz naočale neku iskrivljenu sliku, neke druge Njemačke?
