- Pamtit ću ga po svemu što jedan pozitivan i dobar čovjek može imati. Itekako sam ponosan što sam bio njegov prijatelj. Danas, kako idem gradom ljudi mi prilaze i izjavljuju saučešće. Nema on ovdje više nikoga svog, osim mene, a ja se eto smatram njegovim, jer nas dvojica smo bili i ostali najbolji prijatelji - sjetna glasa, ali istovremeno i s osmijehom na licu priča nam Izet Nalić zvani Grmalj-Švaljo o svom najboljem prijatelju Ćiri Blaževiću, dok sjedimo u kultnoj travničkoj kafani ‘‘Lutvina kahva‘‘, istoj onoj u koju je zalazio još jedan Travničanin svjetskog glasa, Nobelovac Ivo Andrić, a koja je i za Ćirinih izborničkih dana u BiH i posjeta rodnom Travniku bila mjesto njegovih susreta s Grmaljem-Švaljom.
Simbolično, smjestila se ova kafana pokraj potoka Plava voda. Bit će da je ta i takva voda uvelike zaslužna za onu Ćirinu i Dinamovu legendarnu 1982. godinu. Travnik nas je dočekao hladan i oblačan, s povremenim snijegom, ali ni izbliza takvim i tolikim kakav je po srednjoj Bosni padao u vrijeme Ćirina djetinjstva i mladosti, u vrijeme kada je budući ‘‘trener svih trenera‘‘ razvaljivao na skijama i u langlaufu.
- On je od početka odskakao od nas po svemu. Bio je karizmatičan i svatko je želio biti s njim u društvu. U školu je dolazio u slićurama (improvizirane skije od gajbi), nije ih skidao s nogu. Zato je i bio omladinski prvak Jugoslavije u skijaškom trčanju pobijedivši i Slovence. Uvijek je bio snalažljiv i znao je što i kako treba napraviti da bi ostvario svoje ciljeve – govori Izet o svom prijatelju s kojim je od malih nogu bio nerazdvojan sve do tinejdžerskih godina, kada je Ćiro iz Travnika krenuo u svoj pohod osvajanja svijeta. Pitamo Izeta je li pustio suzu za prijateljem.
- Jesam, kako nisam. Čim sam jutro saznao, ali on ne bi volio da se to zna. No, nisam izdržao. Žao mi je. Od malih nogu smo bili nerazdvojni, igrali smo u Bratstvu sve dok on nije otišao u Sarajevo, ali ostali smo u kontaktu čitav život. Kad je došao za selektora BiH, često je dolazio u Travnik, često smo sjedili u ovoj kafani. Meni je i financijski pomagao, ne mogu to prešutjeti. I eto, zadesi ga da ode dan prije rođendana – veli Izet, a mi ga pokušavamo ispraviti, pa kažemo da je dva dana prije rođendana, jer je Ćiro, kako piše po internetu, rođen 10. veljače 1935.
- Ma kakvi. Svi govore i pišu da je rođen 10.2., ali nije. Eno vam u crkvenim knjigama sve piše. Rođen je 9.2. - tvrdi Izet, koji će u ponedjeljak napuniti 92 godine iako po njegovoj vitalnosti to nikada ne biste rekli. Slike iz mladosti, pak, same naviru.
Profesor Rumbe
- Navečer smo imali igranke. I, sad, izađe nekakav ples rumba, mi se okupili, nitko nema pojma o plesu, a on uhvatio neku Šaćiru iz varoša i pleše s njom. K‘o da sad gledam nju i njega. Nas stotinu sjedi i gledamo, jer nitko ne zna plesati, a on vrti kao da je profesor rumbe – smije se Izet.
- Svašta je znao, ali nije znao pjevati i nikada nije htio s nama piti. Otac mu je dosta pio, držao je gostionu i to je Ćiri ostalo kao neugodno iskustvo iz djetinjstva, pa nije volio alkohol. Nikada nije pio. On je samo ganjao cure – potvrđuje Izet ono što je i Ćiro o sebi pričao. I radili su zajedno dok nije otišao od kuće. Ćiro je završio za metalostrugara, a radili su u Špediciji u Bugojnu.
- Ali, onda ga je odvela lopta. I dobro da jest. No, ovaj grad i ljude nikada nije zaboravio. Volio je ovdje doći, često je dolazio obići grob majke i oca, a ja sam ga jednom pitao gdje će njega pokopati. Rekao mi je: ‘Ni govora o tome. Idi Švaljo u k...., nemoj me to ni pitati.‘ Nažalost, eto i to je došlo, ali on će, što se mene tiče, vječno živjeti – zaključio je Ćirin najbolji travnički prijatelj, gotovo brat Izet Nalić Švaljo-Grmalj. Otišao je Ćiro u 88. godini života, jednako kao i Josip Broz Tito čija bista krasi park ispred sjedišta Općine Travnik, gdje nas je primio dr. Kenan Dautović, načelnik Općine Travnik, koja je Ćiri prošloga svibnja dodijelila titulu počasnog građanina i uručila mu ključeve grada na velikoj svečanosti i utakmici humanih zvijezda Hrvatske i BiH na stadionu Pirota, koji se nalazi svega 50-ak metara od Ćirine rodne kuće, od koje je danas ostao samo jedan mali komad. Okupilo se tada više od 5000 ljudi samo da bi pozdravili Ćirin, pokazat će se, posljednji put u Travniku. Na stadionu koji će uskoro biti preimenovan u SRC ‘‘Miroslava Ćire Blaževića‘‘.
- Bila je to utrka s vremenom i zdravljem, ali i pobjeda ljubavi prema rodnom kraju. Smogao je snage i zadnji put došao u Travnik. Mislim da smo ga time i dosta energetski podigli, puno mu je to značilo. Ako smo mu time produžili život dva dana, blago nama – kaže danas Dautović, koji nas je dočekao s Ćirinim bijelim šalom. Veli da ga je dobio u utorak, dan prije nego što je Ćiro preminuo. Prisjeća se tog zadnjeg Ćirinog dolaska u rodni grad.
Službena inicijativa
- Hodali smo šetalištem i kazao sam mu kako ćemo klupama na šetalištu dati imena znamenitih Travničana. Ova klupa će se zvati po tebi, pa kad se mladi zaljubljeni parovi budu dogovarali reći će ‘Vidimo se kod Ćire u 7,‘ rekao sam mu. Tako će, između ostalog, živjeti u Travniku, a mislim da će i jedna ulica dobiti ime po njemu ili neka ustanova – veli načelnik, a mi uskačemo: ‘Možda biste stadion mogli nazvati po njemu!?‘
- Eto, bit ćete kum ako se to desi – spremno me dočekao načelnik, a kasnije ćemo doznati da će uskoro krenuti i službena inicijativa za preimenovanje stadiona.
- Ćiro će ovdje živjeti. Volio je ovaj prostor s kojeg je potekao, nikada ga se nije odrekao niti ga zaboravio. Njega se moramo sjećati s osmijehom na licu, jer je on bio čovjek pozitivne energije – zaključio je načelnik Travnika, čije je Općinsko vijeće svoje sjednicu u srijedu počelo s minutom šutnje za jednog od svojih najvećih sinova. Iako je Izet Nalić jedini preživjeli Ćirin prijatelj, u Travniku, stekli smo dojam, ima dosta ljudi koji imaju neku svoju priču s Ćirom ili o Ćiri. Tako i Faris Hafizadić, šef kabineta načelnika Općine. Pokazuje nam fotografiju šampionske momčadi Dinama iz 1982. godine, ali ne bilo kakvu.
- Moj rahmetli dedo je bio 10 godina stariji od Ćire, ali su ga uvijek vodali sa sobom. I Ćiro je jako poštovao mog dedu, pa mu je 1982. godine poslao fotografiju Dinamove šampionske momčadi, a iza je napisao posvetu: ‘‘Dragom Edi, mom uzoru iz mladosti‘‘. Poslao mu je i zlatni lančić s privjeskom nogometne lopte kojeg sam ja naslijedio kada sam napunio 18 godina i od tada ga s ponosom nosim – pokazuje nam Faris lančić i privjesak. Nešto kasnije će nam, dok sjedimo u rodnoj kući Ive Andrića, danas uređenoj kao kulturni i muzejski prostor s restoranom u aneksu, i Samer Dolovac, direktor Turističke zajednice pokazati kako je Ćiri prošle godini poslao video bakljade i vatrometa povodom 100. godišnjice NK Travnik, a Ćiro mu je odgovorio: ‘Sretno nam sine prvih sto!‘
Srdačan i nasmijan
- Svakome se obraćao sa sine. Uvijek je bio srdačan i nasmijan. Moj pokojni daidža Mehmet je bio njegov prvi trener u Travniku i koliko ja znam po priči svojih roditelja na spomen Ćire uvijek su bile vrlo lijepe uspomene. On je jedna legenda i za grad Travnik jedan od naših najvećih bisera, srce Bosne, širokogrudan, svima na usluzi i pomoći. Sigurno će uskoro krenuti inicijativa da SRC Pirota nosi njegovo ime. Siguran sam da će to podržati svaki Travničanin – reče nam tada Dolovac, ne znajući za naš razgovor s načelnikom Općine. A takav prijedlog podržat će i Sportski savez Srednjobosanskog kantona. Potvrdio nam je to predsjednik saveza, Mirsad Ibrišimbegović, poznatiji kao Mita, dugogodišnji sportski radnik i nekadašnji savezni sudac u Prvoj nogometnoj ligi Jugoslavije.
- Sigurno ćemo to podržati. On je zaslužio sve počasti. Što se mene tiče on i Ivo Andrić su ljudi koji su najviše učinili da se za Travnik čuje i zna – kazao je Ibrišimbegović i dodao.
- Uskoro imamo proglašenje sportaša 2022. godine i već je na moje inicijativu otišao prijedlog prije 15 dana da posebnu zahvalu, povodom sjećanja na prošlogodišnji dolazak Ćire i predstavnika HNS-a u Travnik, dodijelimo Ćiri i HNS-u za njihove zasluge u promicanju sporta. Nadali smo se potiho da bi mogao sam doći preuzeti nagradu, a sada ćemo mu je dodijeliti posmrtno – rekao nam je Ibrišimbegović, koji je, kaže, sudio samo jednu utakmicu u kojoj je Ćiro bio trener.
- Bilo je to u Prištini, kada je bio njihov trener. Sjećam se da je imao bijeli šal, a 10.000 ljudi na stadionu je imalo tradicionalne bijele kape. Znam da je to tradicionalna kapa, ali mislim da su svi ti ljudi kape stavili zbog Ćirinog bijelog šala – veli naš sugovornik, koji je, kaže, kao član Izvršnog odbora NS BiH odigrao i važnu ulogu u imenovanju Ćire za izbornika.
- Tražili smo rješenje za novog selektora, a trebao je to biti netko od Bošnjaka. Pitali smo Halilhodžića, on nas je odbio i onda je moj prijatelj Hamdija Abdić Tigar iz Bihaća meni predložio da probamo vidjeti s Ćirom. On je otišao u Zagreb na razgovor s njim i sve dogovorio, a onda smo to predložili na sjednici IO-a u Zenici i on je jednoglasno izabran. Kad smo završili, naš prijatelj Petković iz Republike Srpske kaže meni: ‘Opet ti Mita svog gurnuo.‘ Ja mu na to kažem da Ćiro nije Bošnjak, a on odgovori: Nije, ali je Travničanin – smije se Ibrišimbegović, koji bi, veli, mogao ispričati još puno anegdota, ali je izabrao samo jednu koja se zbila nakon utakmice u Genku, kada je BiH pobijedila Belgiju 4-2. Tako smo otkrili kako se Ćiro, po osobnom priznanju, prvi put u životu napio.
- Rekao sam Ćiri prije utakmice da ćemo pobijediti, a on na to kaže ako se to dogodi on će se pješke vratiti u Sarajevo. Nakon što smo pobijedili, sjeli u avion i ja ga podsjetim na obećanje. Na to mi je rekao da ćemo u zamjenu nešto popiti i zovne stjuardesu i traži od nje da nam donese nešto za popit, a ova kaže da nema nikakvog alkohola. On je poludio i pozvao sekretara Ušanovića: ‘Uške, što za mene i Mitu nema pića?‘, a ovaj iz torbice izvadi bocu viskija i onda smo nas dvojica nazdravili. Uvijek je imao rješenje, prijedlog, kombinaciju. Odisao je veseljem i ljubavi prema svima s osmijehom na licu. Osoba koja se dugo, dugo neće ponoviti. Izgubili smo čovjeka kojeg su svi voljeli, ambasadora Travnika. Poznati smo po Andriću, po vezirima, po Vajti, Pejakoviću..., ali kada spomenete Ćiru onda ušutite. Ćiro je jednako Travnik – zaključio je naš sugovornik.
