JEZIVA SVJEDOČANSTVA

U paklu ruskih filtracijskih logora: ‘Skidaju do gola i gledaju tetovaže. Ako imaš žuljeve na prstima...‘

Ruski vojnici Ukrajince skidaju do gaća te im pregledavaju tetovaže i oduzimaju osobne dokumente

Prizor iz filtracijske točke u Donjecku

 Alexey Kudenko/Sputnik/Profimedia

Dio ukrajinskih izbjeglica napustio je svoje domove prolazeći kroz ruske filtracijske centre do Rusije, često jer nije bilo moguće prijeći na teritorij pod kontrolom Ukrajine. Ruski portal u egzilu Meduza razgovarao je s nekoliko osoba koje su prošle te filtracijske kampove. U nastavku prenosimo njihova svjedočanstva kako ih je objavila Meduza.

Vitalij, njegova supruga i jednogodišnja kći stigli su u Mariupolj prvog dana rata. Odlučili su se preseliti kod rodbine u grad iz obližnjeg sela jer su mislili da je sigurnije. Sljedećih četrdeset dana proveli su "ili u stanu ili u podrumu".

Detaljan pretres

"Slučajno smo od prijatelja doznali za autobus za evakuaciju i odlučili okušati sreću. Uspjeli smo ući u autobus koji je išao za Nikolske (obližnje selo pod kontrolom proruskih snaga)", kaže Vitalij.

U selu Nikolske svi su muškarci pretraženi. Jedan po jedan ušli su u prikolicu gdje su dva vojnika sve provjerila - telefon, tetovaže, osobne stvari, prisjeća se Vitalij. Kad je on ušao, tamo su već bila dvojica muškaraca skinuta do gaća. Jedan je stajao s rukama iza glave okrenut prema zidu, drugi je sjedio na podu u kutu. "Koliko sam shvatio, prepoznali su ih kao sudionike nekih antiruskih skupova. Meni su poznanici savjetovali da izbrišem sve poruke. No, takav 'prečist' telefon postao je problem. Morao sam dugo dokazivati ​​da nemam nikakve veze s vojskom. Kad sam se razodjenuo, vojska mi je vidjela tetovažu s američkim orlom i jako dugo me o tome ispitivala. Ali na kraju su me pustili", kaže Vitalij.

Na izlasku iz prikolice jedan od vojnika iznenada je upitao Vitalija što će mu dati. Dao mu je svjetiljku, a nakon toga je pušten.

Konstantin iz Berdjanska (ime promijenjeno na zahtjev) prije okupacije grada bavio se prodajom autodijelova. "Posao mi je propao jer se pokazalo da to više nikome nije bilo potrebno", kaže. Ubrzo je ostao bez novca. "Robu se moglo kupiti po normalnoj cijeni samo od poljoprivrednika iz okolnih sela. Cijene su rasle iz dana u dan, ali nadao sam se najboljem do kraja", prisjeća se.

Potom je sa suprugom i djetetom odlučio otići. Obitelj zbog granatiranja nije mogla na teritorij pod kontrolom Ukrajine, u Zaporižje. Jedina sigurna opcija bila je otputovati u Rusiju preko Krima. Konstantin je vidio poruku o autobusu za evakuaciju u kojem je još bilo mjesta i tako je obitelj 28. travnja napustila Berdjansk. Na granici s Krimom, u selu Čongar u Hersonskoj oblasti, prošli su standardnu ​​proceduru kontrole putovnica. Supruga s djetetom lako je puštena, ali Konstantinu je službenik pokazao vrata na ogradi prekrivena maskirnom mrežom. Nisu mu vratili putovnicu. Kada je ušao, tamo je zatekao još nekoliko stotina muškaraca koji su čekali red za "filtriranje". U drvenom toru, kako ga Konstantin naziva, bile su klupe i stolci, ali na njima nitko nije sjedio.

Neprimjerena pitanja

Na klupi kraj ulaza stajale su dvije kutije s putovnicama. Vojska bi izvadila nasumično odabranu putovnicu i tiho izgovorila prezime. "Svi su se bojali da ne propuste poziv", priča za Meduzu drugi mještanin Maksim koji je prošao isto "filtriranje".

Konstantinovo ispitivanje trajalo je oko sat vremena. Zanimalo ih je gdje se planira smjestiti u Rusiji. Kod ženinih rođaka, rekao je. Vojska je tražila ime i dokumente, no kako Konstantin nije osobno poznavao tog rođaka, tražio je telefon da nazove svekra i sve mu objasni. Trajalo je dok je uspostavio vezu. Nakon toga je počeo pregled tetovaža.

- "Imam zvijezdu s osam krakova - geometrijski talisman Škorpiona, mog horoskopskog znaka. To ih je zbunilo. Jedan je komentirao da je to Davidova zvijezda. Rekao sam da je ona šestokraka. Otišli smo do sljedećeg časnika. Nisu vjerovali u moje objašnjenje, ali sam ih na kraju uspio uvjeriti. Na kraju su me pustili. Nikada se nisam toliko bojao", kaže Konstantin.

Maksim je svoj redu u "toru" morao čekati devet sati. Tijekom ispitivanja pitali su ga razne neprimjerene stvari. "Pitali su me pušim li, pijem li, varam li ženu, puši li moja žena..."

Maksimov telefon su pomno pregledali. "Pitali su me za doslovno svaku fotografiju. Tada je jedan od vojnika rekao: 'Ili nam predaj sve koji služe u ukrajinskoj vojsci i teritorijalnoj obrani ili ćeš se ići boriti za naše. Tamo ljude poput tebe odmah bacaju u prvi red. Kopat ćeš rovove, a onda ćeš umrijeti. Rekao sam mu da bih to učinio samo da još jednom vidim suprugu i dijete, ali da je sva vojska otišla iz grada prvih dana rata. Ostali su samo civili. Nakon toga mi je dao telefon i putovnicu i rekao da me pušta zbog sina", prisjeća se Maksim.

Filtraciju je prošao i Aleksandar kojemu je 19 godina. S obitelji je proveo više od mjesec dana u podrumskom skloništu nakon što je već prvog dana rata jedna od granata pala stotinjak metara od njihove kuće u Mariupolju.

Aleksandar i njegova obitelj 29. ožujka su odlučili pobjeći kroz kontrolnu točku proruskih separatista. Autobusom za evakuaciju odvezli su ih u Rusiju.

Do kontrolne točke pješačili su deset kilometara. Tamo im je objašnjeno da žene i djeca imaju prednost, a muškarci će ići samo ako u autobusu ostane mjesta. Nije važno jesu li evakuirani s obitelji ili sami. Tada su odlučili doći do Samoilova, sela pod kontrolom separatista u Novoazovskom okrugu, i odatle pokušati otići u Rusiju. Red za evakuaciju u Samoilovu bio je golem. Aleksandar i njegova obitelj tamo su zapeli nekoliko dana.

"Smješteni smo u obližnji vrtić. Zaposlenici vrtića brinuli su se o nama, hranili su nas tri puta dnevno standardnim jelima: juhom, žitaricama, mesnim okruglicama. Ništa posebno, ali topla hrana nakon Mariupolja bila nam je jako ukusna", prisjeća se Aleksandar.

'Dani su bili pakleni'

Obitelji je tada objašnjeno da se u Rusiju ne može otići "tek tako". Najbliža točka za filtriranje bila je u Starobeševu, selu na jugoistoku Ukrajine pod kontrolom separatista.

"Dani u Starobeševu bili su pakleni", prisjeća se Aleksandar. "Uvjeti nisu bili kao u Samoilovu". Žene s malom djecom ponovno su smještene u vrtić, ostale u nekakav rekreacijski centar. "Spavao sam na podu. Nije bilo kupaonice, WC je bio samo vani. Do blagovaonice, gdje se moglo besplatno jesti, trebalo je hodati oko tri kilometra", priča.

Tek trećeg dana dočekao je svoj red. Prvo je bilo potrebno ispuniti obrazac s osobnim podacima i odgovoriti na pitanja o "odnosu prema Oružanim snagama Ukrajine" te postojanju kontakata s ukrajinskom vojskom. Zatim predati otiske prstiju i dlanova te se fotografirati. Posljednja faza bila je ispitivanje i pregled.

"Službenik FSB-a koji me ispitivao izgledao je kao lik iz filma o ruskim agentima", kaže Aleksandar. "Zanimale su ga moje potencijalne veze s ekstremističkim skupinama. Od svih s kojima sam razgovarao ovo je pitanje bilo postavljeno samo meni i još nekolicini ljudi koji su izgledali neformalno. Na moje protupitanje o tome što znači ekstremizam i na koje se skupine misli, dobio sam samo ljutit pogled i šutnju".

Aleksandar je potom dobio "putnu kartu" s kojom se mogao evakuirati u Rusiju. Jednu takvu ispravu vidjela je i Meduza. S jedne strane je puno ime, datum rođenja i, po svemu sudeći, serijski broj osobe podvrgnute "filtriranju". Na konkretnom dokumentu stajao je broj od oko 700 tisuća. S druge strane karte nalazi se pečat ispod kojeg su datum i potpis.

Sljedeća točka za Aleksandra i njegovu obitelj bio je privremeni smještaj u blizini ruske granice - nekoliko šatora u nizu u kojima su bili stolovi, stolci i utičnice. Tamo su ih hranili instant-tjesteninom, a njihova imena upisali su u dnevnik nakon čega su ih autobusom odvezli u Taganrog.

"U Taganrogu sam se susreo s rođacima, pomagali su nam dok smo bili tamo. Ali na ulicama sam doživio poglede ispod oka zbog ukrajinskog jezika. Nakon Ukrajine, gdje sam mogao reći što želim i gdje želim, osjećao sam se kao da mi je netko začepio usta."

Julia iz Mariupolja živjela je u podrumu s dvoje djece i tridesetak susjeda 36 dana. Njezinu kuću uništila je raketa, a granata je pogodila i zgradu medicinskog laboratorija u kojem je radila te ubila njezine kolege. Suprug je otišao u rat.

U redu stajali 12 sati

Julia i djeca uspjeli su napustiti Mariupolj početkom travnja također kroz selo Nikolske. U to vrijeme, kaže, bilo je gotovo nemoguće otići u Ukrajinu, Rusija jednostavno nije otvorila zelene koridore. Mislili su da će morati pričekati barem tjedan dana, no pokazalo se da mogu proći provjeru na granici s Rusijom istog dana. U koloni od 11 autobusa završili su u Rostovu.

"Na granici su prozivali po jednu osobu iz svake obitelji koja je morala pripremiti elektroničke uređaje i putovnice. Pitali su me kako se prezivam, jesam li u rodu s nekime iz vojske i imam li supruga. Odgovorila sam da ne živim sa suprugom i da nemam nikakve veze s vojskom. Rekli su da će provjeriti, ali su me gotovo odmah pustili. Nisu čak ni pogledali u telefon", prisjeća se Julia. Njezinu djecu, 16-godišnju kćer i 11-godišnjeg sina, nisu ispitivali.

Natalija (ime je promijenjeno na zahtjev) napustila je Mariupolj kroz filtracijski centar u Starobeševu. Putovala je sa sinom, snahom i unucima. U redu za filtriranje stajali su dvanaest sati. Sve to vrijeme bili su u autu.

"Uzeli su nam otiske kao da smo kriminalci, pregledali telefone, sina su ispitivali dva sata, kao da je on za nešto kriv ", priča Natalija (59) i ne može suzdržati suze. Njezin sin Denis kaže da su pregledali sav sadržaj u njegovu telefonu i tražili da prokomentira gotovo svaku poruku. Najviše ih je zanimalo zašto nije išao u borbu.

Denis u razgovoru za Meduzu spominje nekoliko osoba koje nisu puštene, no o njihovoj sudbini ne zna ništa. "Znam samo da sve koji ne prođu filtriranje odvoze u Doneck na daljnje provjere. Što će biti s njima, nitko ne zna".

Volonterka projekta "Pomoć u odlasku" Maria (ime je promijenjeno na njezin zahtjev) redovito komunicira s ukrajinskim izbjeglicama. Govoreći o filtracijskim kampovima u Novoazovsku, Bezimeniju, Nikolskom i Donecku kaže da uvjeti tamo nisu dobri. Spominju se, kaže, izbijanja bolesti, posebno među djecom.

Prema njezinim riječima, ljudi sada jako dugo čekaju "filtriranje" - do dva tjedna.

"U velikoj većini slučajeva odlazak na teritorij Ruske Federacije nije dobrovoljan izbor", napominje ona te dodaje da ljudima u početku često i ne kažu kamo ih vode.

Prema riječima Meduzina sugovornika, bliskog proruskim vlastima u samoproglašenoj Republici Donjeck, oni koji nisu prošli prvu filtraciju pritvaraju se radi temeljitije provjere. No, mnoge "prilično brzo puste", tvrdi. Ostali idu u istražni zatvor. "Ima ih jako malo. Ima i žena. Među njima ponekad ima i snajperista pa se provjeravaju žuljevi", kaže sugovornik. Savjetnik gradonačelnika Mariupolja Petro Andrjuščenko još prije je izjavio da pet do deset posto muškaraca ne prolazi filtriranje i da ih odvoze u Doneck.

Jurij Mezinov, zamjenik predsjednika regionalnog ogranka prokremaljske stranke Pravedna Rusija - Za istinu, otputovao je u Mariupolj i pomaže stanovnicima da idu u Rusiju. Za Meduzu je rekao da Ukrajinci koji nisu filtrirani pomažu u pronalaženju odgovornih za genocid nad stanovništvom Donbasa.

Mezinov tvrdi da je u osam godina prikupljena golema baza podataka o slučajevima zločina protiv lokalnog stanovništva, a ukrajinska vlada pred tim zatvara oči. "Ukrajinska vlada pustila je kriminalce iz zatvora pa se postavlja pitanje o tome bismo li stvarno tu rulju trebali pustiti u mirnu Rusiju našoj djeci i starcima", rekao je Mezinov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. lipanj 2022 15:41