MODERNI ROBOVI

U Rusiju ih je stiglo 50 tisuća. Bijeg im je nemoguć. Neki rade i za 10 eura mjesečno: ‘Oni su san svakog kapitalista‘‘

Teško se mogu nadati da će eventualni prekršaji proći nezapaženo. Svaka skupina radnika u Rusiji ima nadzornika kojega biraju vlasti u Pjongjangu

Ilustracija, radnik u Moskvi. Procjenjuje se kako se u Rusiji danas nalazi oko 50.000 sjevernokorejskih radnika

 Ilya Pitalev/sputnik/profimedia
Teško se mogu nadati da će eventualni prekršaji proći nezapaženo. Svaka skupina radnika u Rusiji ima nadzornika kojega biraju vlasti u Pjongjangu

U restoranu „Pjongjang“ jedva da ima gostiju, barem ove večeri. Nalazi se u moskovskom predgrađu, pomalo skriven od pogleda. Izvana je svečano osvijetljen, a na ulazu goste dočekuje ljubazna mlada Sjevernokorejka, piše Deutsche Welle.

Na katu, u glavnoj dvorani, promet je slab. Jelovnik se uglavnom sastoji od mesnih jela, a komunikacija s osobljem svodi se na pokazivanje stavki na jelovniku. Oni koji dolaze ovamo uglavnom znaju dokle mogu ići u razgovoru. Bolje je ne postavljati kritična pitanja o Kim Jong Unu niti o primanjima zaposlenika. Snimanje je još manje poželjno. „Mislim da ruske vlasti time ne bi bile oduševljene, a sjevernokorejske još manje“, kaže ruski stručnjak za Koreju Andrej Lankov, koji predaje na Sveučilištu Kookmin u Seulu.

„Osoblje ima jasne upute. Gost može biti neprijateljski raspoložen provokator. Ako previše pričaju, mogli bi ih poslati natrag. A ondje bi ih mogla čekati dodatna kazna.“

Već bi i sam gubitak zarade bio kazna. Zaposleni Sjevernokorejci u Rusiji smiju zadržati samo dio plaće, ali i to je više od prosječnih oko 140 eura mjesečno koliko mogu zaraditi kod kuće. Teško se mogu nadati da će eventualni prekršaji proći nezapaženo. Svaka skupina radnika u Rusiji ima nadzornika kojega biraju vlasti u Pjongjangu.

U međuvremenu konobarica donosi hranu i sjevernokorejsko pivo. Četiri mlade glazbenice počinju svirati sjevernokorejsku verziju K-popa. Na velikom LED-ekranu iza njih izmjenjuju se prizori planinskog cvijeća, jezera i šuma.

Sve djeluje idilično. No očito malo Rusa pokazuje zanimanje za takav ugođaj. Osim jedne sjevernokorejske obitelji koja slavi dječji rođendan, u restoranu je tek manje društvo mladih Rusa. Pet takvih restorana u Moskvi vjerojatno su jedino mjesto gdje se prosječni stanovnik Rusije može susresti sa Sjevernokorejcima.

Deseci tisuća radnika u Rusiji

Lankov procjenjuje da se u Rusiji danas nalazi oko 50.000 sjevernokorejskih radnika. „Taj broj brzo raste. Letovi prema ruskim gradovima puni su Sjevernokorejaca. S obzirom na raspoloživu radnu snagu i političke okolnosti, Sjeverna Koreja mogla bi u Rusiju poslati i do 150.000 radnika“, kaže za Deutsche Welle.

Time se otvara pitanje krši li Kremlj rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a iz 2017. godine, za koju je glasala i sama Rusija. Ujedinjeni narodi tada su zaključili da Pjongjang novcem koji zarađuju radnici u inozemstvu financira svoj nuklearni i raketni program te zatražili da svi budu vraćeni kući do 2019. godine.

image

Ruskom gospodarstvu, opterećenom ratom, potrebni su radnici

Grigory Sysoev/sputnik

Među iznimkama su ostale studentske vize, koje Rusija danas izdaje Sjevernokorejcima. No ima li doista na desetke tisuća studenata? „Prošle godine bilo ih je oko 150. Ove godine možda nešto više studenata zaista pohađa neki fakultet", kaže Lankov.

Gdje i kako rade ostali, ruskoj je javnosti uglavnom nepoznato. Povremeno se na internetu pojavi snimka nekakve radničke proslave i tu priča završava.

Više podataka donose stručnjaci i organizacije za ljudska prava poput londonske organizacije Global Rights Compliance (GRC), koja je ovoga tjedna predstavila novo izvješće.

Od čitave plaće - deset eura mjesečno

„Prosječna godišnja plaća sjevernokorejskih radnika u Rusiji iznosi oko 7.000 eura“, kaže djelatnica organizacije GRC Yeji Kim. Najveći dio tog novca završava kod režima Kim Jong Una. Od zarade se odbijaju i troškovi smještaja i hrane. Prve godine radnici često moraju vraćati i dugove za putovanje te naknade ruskim posrednicima pri zapošljavanju.

Prema iskazima više od dvadeset radnika koje je GRC anonimno ispitao, nekima na kraju ostane tek desetak eura mjesečno. Ponekad čak manje nego što bi zaradili kod kuće.

Na odlazak u Rusiju pristaju dobrovoljno jer vjeruju da će moći uštedjeti novac za svoje obitelji. No, tvrde ispitanici, nitko im unaprijed ne govori što ih stvarno čeka. Da su znali uvjete rada, mnogi nikad ne bi krenuli na put.

Bijeg je gotovo nemoguć. Ne samo zato što putovnice drže nadzornici. „Sjeverna Koreja pritom računa i na članove obitelji koji ostaju u zemlji“, kaže Yeji Kim. Oni mogu poslužiti kao sredstvo pritiska.

Riječ je o jednom od brojnih mehanizama sustava koji je Istražno povjerenstvo UN-a za Sjevernu Koreju opisalo kao oblik državno organiziranog prisilnog rada. Takva praksa protivi se i konvencijama Međunarodne organizacije rada (ILO), specijalizirane agencije UN-a za pitanja rada.

San svakog kapitalista

Sudbina pojedinaca pritom malo zanima one koji od sustava imaju koristi. Ruskom gospodarstvu, opterećenom ratom, potrebni su radnici, ali i vojnici te vojna oprema iz Sjeverne Koreje, uključujući topničko streljivo koje je kompatibilno s ruskim sustavima.

Sjeverna Koreja pak treba devize. Suradnja s Rusijom, kaže Yeji Kim, donosi režimu i pristup vojnim obavještajnim podacima, satelitskoj tehnologiji te luksuznoj robi poput automobila Mercedes-Benz za Kim Jong Una.

Koristi imaju i ruski posrednici pri zapošljavanju, koji su prema tvrdnjama stručnjaka stvorili mreže nalik mafijaškima te često zarađuju i od države i od samih radnika.

Radnici se poduzećima najčešće ustupaju u skupinama od pedesetak ljudi. Oglasi za zapošljavanje ponekad otvoreno navode: „Minimalna satnica četiri eura“, „Dvanaest sati rada dnevno, šest dana u tjednu“.

Lankov, koji za sebe kaže da je ciničan, ovako objašnjava zašto su sjevernokorejski radnici toliko traženi: „Sjevernokorejci su san, kapitalistički san. Poslušni su, pokorni. Nikada ne štrajkaju. Izuzetno su disciplinirani. Izvršavaju naredbe. Rade ono što im se kaže. Njihova ideologija možda jest radikalna, ali za rusku politiku to nije važno. S Rusima gotovo i ne razgovaraju. Strašno se boje ruske policije. Znaju da bi, ako budu uhićeni, mogli biti izručeni i suočeni s teškom kaznom u domovini.“

U restoranu „Pjongjang“ boca piva „Tumangan“ već je ispražnjena kada tri mlade glazbenice izvode završnu točku večeri. Uz playback izvode energičnu pjesmu u slavu herojske Narodne armije. Na videosnimci iza njih vojska niže pobjedu za pobjedom.

Pobjede za državu u kojoj pojedinac malo vrijedi. Ne na bojištu, ne za proizvodnom trakom, a očito ni za gitarom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2026 21:31