Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan stigao je u Moskvu, u goste Vladimiru Putinu.
Sukobi Turske i vojske Bašara al-Asada u sirijskoj pokrajini Idlib traju već danima. Gine se s obje strane (Putin je Erdoğanu izrazio sućut zbog pogibije turskih vojnika, ali mu i napomenuo da ginu i bašarovci), a kada se pojavila realna mogućnost izravnog sukoba Rusije i Turske na tom području, ruski predsjednik Putin na kraju je ipak pristao na izravni, u četiri oka, susret s turskim kolegom Erdoğanom.
- Puno vam hvala što ste pristali doći k nama. Mi uvijek imamo pitanja o kojima možemo diskutirati, a sada je situacija u sirijskoj pokrajini Idlib toliko eskalirala da, nesumnjivo, zahtijeva naš razgovor u četiri oka - rekao je Putin Erdoganu na početku sastanka.
- Moramo razgovarati kako se ovako nešto se više ne bi ponovilo i kako bismo očuvali odnose Rusije i Turske koje ja itekako cijenim - kazao je Putin, a prenosi Sputnik.
Turski je predsjednik stigao u Moskvu, ali ispraćen je žestokom svađom s oporbom i međusobnim “čašćenjem” tko je veći izdajnik. Naime, Ankara želi kontrolu nad Idlibom i da Moskva za to da garanciju, a Putin želi barem zamrznuti sadašnje stanje na terenu te svakako izbjeći direktni sukob s Turskom u Siriji i spriječiti da Turska sklopi “deal” s NATO-om.
Gubitak kontrole
Naime, situacija u Idlibu zakomplicirala je odnose i u samoj Turskoj jer bi gubitak kontrole nad tim područjem bio primljen kao težak poraz Erdoğana, i to ne od bilo koga, nego od prijatelja Putina. Zato je kriza u Idlibu dovela u pitanje tursko-rusku suradnju i savezništvo, ali i ponovno dovela Siriju na rub nastavka rata koji se konačno, nakon gotovo deset godina, činio privedenim kraju. Rusiji, koja kontrolira Siriju, ne odgovara razbuktavanje novih sukoba, a pogotovo joj ne paše da se Turska ponovno okrene SAD-u i da se na tom valu NATO ponovno uključi u sirijsku problematiku. To je za Putina prava mala noćna mora. Toliko se trudio izbaciti ih iz Sirije pa da mu sada ponovno uđu, i to u suradnji s novim saveznikom kojeg je minuciozno sve ove godine nastojao odvojiti od Zapada.
Uoči dolaska u Moskvu Erdoğanu je preko Vladimira Žirinovskog poručeno da mu samo suradnja s Moskvom garantira opstanak na vlasti jer, kako kaže taj ruski političar blizak Kremlju, “Zapad samo čeka da ga sruši”. Putin je pristao na razgovor i zato što mu je Erdoğan poručio da bi on uključio Njemačku i Francusku u razgovore o Idlibu, što Putinu, naravno, ne odgovara. Berlin i Pariz, pak, nemaju ništa protiv jer bi time ublažili sadašnju novu migrantsku krizu, a uz to bi imali pod nadzorom rusko-tursku suradnju. No, Putin zato mora pristati na neke kompromise, poput onoga da smiri Bašara al-Asada koji je, ne bez ruskog blagoslova, pokrenuo vojnu akciju u Idlibu kako bi zagospodario cijelim područjem Sirije.
Iako se Erdoğan s Moskvom dogovorio da je Idlib njegovo svojevrsno leno u Siriji, za koji Turci tvrde da im treba kao sigurnosna zona, i Kremlj i Damask ipak na to gledaju s oprezom jer tamo su se smjestile vojne i političke snage koje su oponenti Bašaru al-Asadu i dok je tako, uvijek postoji opasnost za njegov režim. Usprkos tome što Ankara prijateljuje s Moskvom, ipak nikad nije skrivala da je na opstanak Bašara al-Asada pristala nerado, samo iz pragmatičnih razloga koji se vrlo lako mogu promijeniti.
Idlib je ključan
Čini se da je Idlib zapravo ključno i najteže pitanje za Putina jer se na tom malom, ali važnom dijelu sirijskog teritorija može slomiti sve ono što je gradio ovih više od četiri godine otkad se umiješao u tamošnji građanski rat. Dosad je Vladimiru Putinu sve išlo od ruke u Siriji, ali sada se našao u nelagodnoj situaciji jer bi mogao izgubiti važnog saveznika, Tursku, ali i da mu usred Sirije postoje oružane snage koje uvijek mogu ugroziti Asadovu vlast. Prilično neugodna pozicija. Putin mora zadovoljiti apetite i jednog i drugog saveznika.
Turska želi imati područje svog utjecaja u Siriji da bi tako riješila i svoje “najbolnije” pitanje - kurdsko. I tu je nezadovoljna s Rusima koji joj na kraju nisu dali da se obračuna sa sirijskim Kurdima, nego je to, što se Erdoğana tiče, riješeno polovično. Kurde nije uspio protjerati od svoje granice prema Iraku, nego su oni trenutačno pacificirani, ali za Ankaru je i to konstantna opasnost.
Drugo, Erdoğan je želio na to područje smjestiti sirijske izbjeglice sa svog teritorija. S jedne strane to bi smanjilo rizik od njihova kretanja prema Europi, ali što se Rusije i Bašara al-Asada tiče, povećalo bi broj oponenata režimu u Damasku što, pak, Moskva ne može dopustiti. Kremlju više odgovara da oni krenu prema EU i tamo izazovu krizu i destabilizaciju, nego da on stalno drhti od “dvovlašća” u Siriji. U vezi s tim treba napomenuti da je Ankara poslala specijalne policijske snage koji će na grčkoj granici sprječavati povratak onih migranata koji su uspjeli prijeći granicu EU-a. Dakle, Putin stoga želi smiriti situaciju i zadovoljiti Erdoğana, iako je pitanje hoće li mu morati dati Idlib. Naime, turska kontrola Idliba za Putina neće biti shvaćena kao poraz, ali za Erdoğana, koji je na prošlim izborima izgubio mnoge velike gradove i oporba je sve jača, gubitak područja u Siriji mogao bi mu još više otežati položaj, što opet ni Putinu ne odgovara.