Četvrtak 21. ožujka ujedno je 757. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje se nadalje nastavlja promjenjivo i oblačno vrijeme s povremenim kišama. Dakle, postupno se ulazi u tzv „proljetnu sezonu rasputice“, a teren izvan uređenih cesta postat će postupno sve teži za kretanje. No, dok se zadnjih dana bilježilo i ponešto manje kopnenih sukoba, može se uočiti jačanje ruskih zračnih udara na ukrajinska plovila u unutrašnjim vodama i lukama južne Ukrajine. Ne bi čudilo da su novi pristupi tu direktno vezani i s nedavnom smjenom na čelu ruske Ratne mornarice, te 17. ožujka održanim posjetom ministra obrane Šojgua zapovjedništvu Crnomorske flote, gdje je tražio i bolju obuku posada za borbu protiv dronova kao i dodatne mjere zaštite.
A koliko Ruska Federacija zapravo provodi promjene po pitanju ratovanja i općenito plovidbe Crnim morem dobro govori i činjenica da se ruske snage i saveznike u Siriji zadnje vrijeme više ne opskrbljuju iz Novorusijska preko Crnog mora, već ruski opskrbni brodovi onamo terete voze s Baltika (9.000 km puta umjesto donedavnih 2.600 kilometara plovidbe). Ipak, iz Crnog mora i dalje teče izvoz žita (pa i onog s okupiranih dijelova Ukrajine) te ruskih naftnih proizvoda – gdje se od 5. prosinca 2023. do 29. veljače 2024. godine brodovima izvezlo oko 11,4 milijuna tona sirove nafte (82,9 milijuna barela). Kako navode pojedini mediji, takvu se naftu onda mimo međunarodnih sankcija pretovaruje - najviše u Lakonskom zaljevu u Grčkoj (68,8 posto), pa u talijanskim lukama - posebno na Siciliji (14,4 posto), u Španjolskoj (7 posto), Nizozemskoj (3,8 posto), Poljskoj (1 posto), Sloveniji (0,4 posto), ali i Hrvatskoj (navodno u Omišlju, i to 1,4 posto tih količina).
Ipak, Republici Hrvatskoj tu možda malo ide na ruku činjenica da se u suradnji s domaćim sudovima i državnim sustavom upravo provodi prva po redu prodaja imovine zaplijenjene temeljem sankcija. Riječ je o jahti Viktora Medvedčuka „Royal Romance“ koja je bila zaplijenjena u travnju 2022. da bi onda postupno bile riješene i sve vezane žalbe. Krajem veljače je ovo plovilo pregledao tim iz ukrajinske Agencije za istragu i upravljanje imovinom (ARMA), a 20. ožujka se krenulo u prikupljanje ponuda za provodioca javne prodaje ovog plovila. Tim bi osnovom nakon 18. travnja trebalo biti poznato tko će organizirati javnu prodaju ovog plovila, čiji će prihodi ići za „podršku obrambenim sposobnostima Ukrajine“. Sve bi to trebalo barem malo pomoći državi za koju je njen premijer Denis Šmihal jučer ustvrdio kako temeljem financijske pomoći zapadnih država i MMF-a sada ima daha tek za prvu polovicu ove godine – dok se mjesecima najavljivani veliki paket iz SAD i dalje tek naslućuje na horizontu.
Stanje na terenu
Tijekom ovog tjedna izgleda da su polagano zamirala prekogranična djelovanja ruskih pobunjenika, koji su prije desetak dana krenuli opet napadati pojedina naselja u ruskim oblastima Kursk i Belgorod. Nakon prvotnog koncentriranja napada na pravac iz ukrajinske regije Sumi (Velika Pisarivka) u rusku oblast Belgorod (prema Graivoronu), zadnjih su se dana kopnene borbe svele na prostor od tek nekoliko stotina metara preko granice, u smjeru sela Kozinka – da bi onda izgleda ovog tjedna i većinom zamrle (nakon što su Rusi po vlastitom teritoriju krenuli bacati i teške navođene zrakoplovne bombe). Ipak, nastavilo se žestoko granatiranje i raketiranje pograničnih prostora s obje strane, kao i intenzivno korištenje bespilotnih letjelica (posebno s ukrajinske strane).
Koliko je Rusima teško palo ovakvo stanje po ukupnom prostoru Belgorodske oblasti jasno govori i činjenica da se u utorak 19. ožujka objavilo i masovnu evakuaciju oko 9.000 djece iz Belgorodske oblasti širom unutrašnjosti Rusije, a nestanci struje, uzbune te eksplozije potakle su i brojna poduzeća na barem privremeni odlazak iz ovog kraja (među ostalim i rusku zamjenu za McDonalds, zvanu „Vkusno i točka“). Dok je u gradu Belgorodu tijekom prošlog i ovog tjedna navodno oštećeno preko 900 stanova i kuća, iz ruskih se izvora čulo da su regije Kursk i Belgorod osim VBR-om bile gađane i balističkim raketama sustava Točka-U i prilagođeni S-200, čiji konkretni efekti nisu bili jasno vidljivi. Ipak, imajući u vidu sve što za to isto vrijeme Ukrajina dnevno proživljava, nije bilo čudno od visoko pozicioniranog dužnosnika Mihajla Podoljaka jučer čuti kako bi on volio da razmjeri takvih napada budu i puno veći „kako bi Rusija osjetila što je rat u 21. stoljeću“.
Što se ostatka ukrajinskih bojišta tiče, i nadalje se bilježilo tek sporadične borbe na sjeveru Donbasa (Sinkivka kod Kupjanska i Terni zapadno od okupirane Kremine), da bi južno od rijeke Siverski Donjec bilo govora o nizu okršaja uz liniju bojišta prema Soledaru (Bilogorivka, Spirne, sjeverno od Vesele, i kod Rozdolivke) – iako ta djelovanja nisu dovela do pomaka bojišnice, baš kao ni okršaji zapadno i jugozapadno od okupiranog Bahmuta (Bogdanivka, Ivanivka, te na jugu potez Klišćivka-Andriivka). Napomenimo da ruske snage tu i dalje intenzivno iz zraka napadaju prostor ukrajinskog grada Časiv Jar, kojeg je navodno oko 70 posto teško oštećeno ili uništeno, i u kojem je od predratnih oko 12.800 stanovnika ostalo njih tek oko 900 (od toga 90 posto starih).
Kao i zadnjih mjesec dana, glavna zona aktivnih borbi bilježila se oko okupiranog Donjecka.
Kao prvo, bila je tu riječ o prostoru zapadno od nedavno okupirane Avdiivke – gdje se zadnjih dana vidljivo urušava ukrajinska obrambena linija oslonjena na mjesta Berdiči, Orlivku i Tonenke. Dok su Berdiči možda još podijeljeni, s čestim upadima agresora, Orlivku se iz ruskih izvora proglasilo osvojenom u utorak 19. ožujka, da bi danas Ruska Federacija objavila i zauzimanje mjesta Tonenke. Naravno, poučeni iskustvom tek trebamo vidjeti ima li istine u tim tvrdnjama, iako bi lako moglo biti da će se u nadolazećim danima itekako vidjeti kvaliteta zadnje vrijeme užurbano pripravljanih poljskih fortifikacija ukrajinske strane u pozadini te borbene zone. Za to vrijeme, barem prema navodima ukrajinske strane, još je borbeno intenzivnija bila situacija južno od Tonenke – gdje se izgleda bilježilo i ruske napade iz okupiranog sela Vodjane na sjeverozapad (Umanske) i zapad (Netailove), te daljnji pritisak par kilometara južnije (Pervomajske i Nevelske).
U nastavku te obrambene linije i dalje se drže ukrajinska uporišta Krasnogorivka i Georgiivka, jednako kao i oko 11 km jugoistočno Novomihailivka (gdje se čak iz ruskih izvora čulo o ukrajinskom oslobađanju južnog dijela sela, u kojem su agresori izgleda ostali samo na krajnjem istoku). Slično se stanje, s učestalim okršajima te s malo pomaka fronte, bilježilo i oko Vugledara (Pavlivka), baš kao i zapadnije kod Velike Novosilke (gdje je posebno žestoko bilo oko ukrajinskih uporišta Staromajorske i Urožaine). U Zaporižju, južno od Orihiva, mnogo se spominjalo borbe oko ukrajinskog uporišta Robotine – gdje ruski izvori opet spominju neko „poboljšavanje položaja u središtu sela“ – a izgleda da se nadalje drže i pojedini ukrajinski mostobrani na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra (koje se ponekad neuspješno napadalo proteklih dana).
Zračni napadi
Uz intenzivna djelovanja bespilotnih letjelica u zonama pograničnih upada ruskih pobunjenika u Belgorodsku i Kursku oblast, u utorak 19. ožujka bilježilo se pojedine ukrajinske dronove i iznad Krima te Voronježa (barem po jedan). No srijeda 20. ožujka započela je ukrajinskim napadom s barem 4 bespilotne letjelice na prostor oblasti Saratov (zračna luka Engels s koje djeluje rusko strateško zrakoplovstvo). Ovaj napad izveden pod okriljem Glavne obavještajne uprave Ministarstva obrane Ukrajine ponovo je za cilj imao rusku stratešku vojnu infrastrukturu udaljenu oko 650 km od same Ukrajine. Zauzvrat, uskoro se čulo o ruskim napadima na regiju i grad Harkiv, koje se gađalo teškim vođenim zrakoplovnim bombama. Uz selo Kozača Lopanj, na meti je bila gradska četvrt Holodnogirski – gdje su uz pojedine industrijske pogone navodno raketom Kh-59 bili pogođeni i stambeni objekti (5 mrtvih i 9 ranjenih), dok se s ruske strane navodilo kako je cilj bila „lokacija stranih plaćenika u Harkivu“.
Četvrtak 21. ožujka započeo je velikim ruskim raketnim napadom usmjerenim prvo i osnovno na sam grad Kijev. Kako izgleda, s ukupno 11 ruskih strateških bombardera Tu-95MS bilo je lansirano 29 krstarećih raketa tipa Kh-101/555, kao i još dvije hipersonične rakete Kh-47M2 „Kindžal“, te dvije balističke rakete Iskander-M. Ovo je bio prvi takav napad u zadnja 44 dana, no prema ukrajinskim navodima protuzračna obrana je uspjela srušiti baš sve nadolazeće rakete – što stanovnike ipak nije poštedjelo brojnih eksplozija i opsežne akcije zbrinjavanja ostataka svih tih agresorskih oružja. Prema ruskim navodima, cilj napada su bili „centri za donošenje odluka Oružanih snaga Ukrajine, logističke baze, te privremene točke raspoređivanja snaga za specijalne operacije i stranih plaćenika“. Naravno, kao i obično, Rusi su tvrdili da su svi ciljevi napada ostvareni, a svi gađani objekti i pogođeni.
Međunarodna arena
Dok Kina i Turska i nadalje pričaju o svom posredovanju u rješavanju rata u Ukrajini – tek treba vidjeti hoće li njihovi predstavnici sudjelovati na međunarodnom skupu kojeg se baš tim povodom uskoro namjerava organizirati u Švicarskoj. Vrijeme do tog velikog okupljanja sama će Ukrajina, među ostalim, provesti i u pripremama za otvaranje pregovora o članstvu u Europskoj uniji – o čemu se valjda uz sve ostalo trebalo razgovarati i danas u Bruxellesu, na drugom danu sastanka čelnika EU država članica (gdje Hrvatsku opet predstavlja tehnički premijer Andrej Plenković). Uz ostalo, ondje bi trebalo biti riječi i o daljnjem jačanju sankcija prema Ruskoj Federaciji, kao i o zaoštravanju mjera protiv svih onih koji takve sankcije zaobilaze.
Uz to, Josep Borell je izgleda i službeno na dnevni red stavio pitanje korištenja dobiti od sankcijama zamrznutih ruskih sredstava u korist vojne potpore Ukrajini – gdje se, doduše, spominje da bi 90 posto tih novaca išlo za opskrbu Ukrajine oružjem (putem Europskog instrumenta za mir – EPF), dok bi preostalih 10 posto bilo za podršku ukrajinskoj vojnoj industriji, sve s početkom plaćanja u srpnju ove godine. Naravno, i taj prijedlog u vrijednosti do 5 milijardi eura godišnje (kao i sve slične) iz Moskve se karakteriziralo banditizmom i krađom.
Dok te sve mjere tek ostaju za usuglašavanje i primjenu, treba konstatirati kako je jučer 20. ožujka Europska unija stavila na raspolaganje Ukrajini i prvih 4,5 milijardi eura iz fonda „Ukraine Facility“ vrijednog ukupno 50 milijardi eura, kojeg se teškom mukom usuglasilo početkom veljače. Dok je tada Mađarska pristala ne raditi probleme čitavoj Uniji, izgleda da sada sa službenom Budimpeštom posebnu muku muče vlasti Poljske, budući im Orban navodno kao jedini blokira isplatu 500 milijuna eura na ime već izvršene opskrbe oružjem vojnih snaga Ukrajine. Ipak, uzvrat će vjerojatno tu biti neminovan, budući da Mađarska (baš kao i Slovačka) zadnje vrijeme sve intenzivnije zagovaraju osiguravanje nastavka opskrbe ruskim plinom putem postojećih plinovoda preko Ukrajine – o čemu dosadašnji ugovor s ruskim Gazpromom ističe krajem godine.
Dok su Ukrajinci višestruko objavljivali kako im ni na kraj pameti nije njegova obnova, ovim je putem lani bilo transportirano oko 14 milijardi kubika plina, od čega je oko polovica završila u Austriji. Ipak, takva dobava preko Ukrajine bitno je jeftinija nego doprema tog istog ruskog plina plinovodom „Turski tok“, koji je također Mađarima na raspolaganju. Uglavnom, dok se pojedine članice EU s Baltika zalažu i za kompletan prekid svih uvoza i izvoza u Uniju iz Ruske Federacije, energenti su tek jedan od razloga zašto taj prijedlog nailazi na protivljenje s raznih strana (vjerojatno i iz Francuske, koja je naglo povećala uvoz LNG-a iz Rusije, o čemu je u siječnju navodno potpisan i novi ugovor vrijedan 293 milijuna eura). No, kad se prijeđe preko činjenice da su pojedine zemlje NATO/EU i nadalje bitni opskrbitelji Ruske Federacije sirovinama za proizvodnju streljiva – prema institutu RUSI iz Velike Britanije uz Kinu su Tajvan, ali i Njemačka te Turska kao glavni ruski dobavljači nitroceluloze – ostaje pitanje europskoga uvoza žita iz Rusije i Bjelorusije, koje je zadnje vrijeme u velikom usponu.
Žitni rat na granicama EU
Nije nikakva tajna da se već mjesecima seljaci i prijevoznici niza zemalja intenzivno bune radi uvoza žita i drugih prehrambenih proizvoda u Europsku uniju – gdje im je na prvom mjestu metom bila Ukrajina. Zato se u brojnim navratima, i s mnogim prekidima, održavalo blokade pojedinih graničnih prijelaza EU-država s Ukrajinom, blokirajući na momente i tamošnji putnički i željeznički promet, a ponekad i dostavu humanitarnih te vojnih roba. Uz Poljsku i Slovačku od studenog 2023. godine, u siječnju 2024. spominjalo se i blokade kamionskog prometa na granici s Rumunjskom (točke "Siret-Porubne" i "Vikovu-de-Sus-Krasnoilsk" na granicama Bukovine), da bi se onda prosvjedi opet koncentrirali na Poljsku.
Krajem siječnja bilo je u Poljskoj i kaznenih istraga radi prosipanja velikih količina žitarica iz kamiona (a onda i soje te žita iz vlakova), uz lomljenje carinskih pečata koje su nosili ti tovari namijenjeni samo tranzitu kroz Poljsku), a niti protek 30 dana štrajka tu nije donio bitnijih promjena ili razjašnjenja situacije. Iako Ukrajina nije uvodila usporedive protumjere za robu iz Poljske, teško je bilo na nekim traktorima ne primijetiti i istaknute proruske parole (transparent „Putin neka se bavi Ukrajinom, Bruxellesom i našim vladarima”, iako se baš jučer od poljskog ministra unutarnjih poslova Marcina Kierwińskog moglo čuti da „poljske vlasti nisu otkrile umiješanost ruskih specijalnih službi u prosvjede poljoprivrednika u zemlji“).
Brojni pregovori dužnosnika Poljske i Ukrajine nisu urodili plodom, i zadnjih je mjesec dana na granici dvije države nadalje ostalo obilježeno blokadama i incidentima – iako je sama Ukrajina od 1. siječnja ove godine navodno zaustavila izvoz svojih prehrambenih roba u samu Poljsku, nastavivši tek s tranzitnim prometom. Apsurdnost čitave situacije ujedno se ogleda i u činjenici da dok pojedine članice Europske unije žestoko blokiraju promet iz Ukrajine, sama Unija i dalje ustrajava na održavanju režima bescarinskog uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine, kao mjere podrške koja je uvedena nakon ruske agresije na ovu državu. Dakle, tu se na Ukrajini zapravo prelamao bijes seljaka pojedinih država članice prema Bruxellesu i njegovim trgovinskim politikama, usprkos svih zaštitnih mehanizama koje je EU paralelno uvodila. Naravno, ne treba posebno ni spominjati kako se baš mađarski premijer Orban tu periodično pojavljivao kao zagovornik bijesnih seljaka na račun „zle administracije“ u Bruxellesu, gdje ga načelno podržava i slovački premijer Robert Fico.
O nastavku takvog općeg EU-trgovinskog režima započelo se nanovo pregovarati krajem veljače, za period od 6. lipnja 2024. do 5. lipnja 2025. godine za Ukrajinu (i od 25. srpnja 2024. do 24. srpnja 2025. za Moldovu), paralelno s pokušajima i daljnjih bilateralnih razgovora Ukrajine i Poljske. Doduše, tu su polagano na površinu isplivale i činjenice da je Ruska Federacija u Europu tijekom 2023. prodala preko 2,5 milijarde vrijednih prehrambenih proizvoda, što je predstavljalo i rast prema prethodnoj 2022. godini.
Time je pitanje zabrane takvog uvoza iz Rusije i Bjelorusije ipak postupno došlo na širi dnevni red, te je početkom ožujka i poljski premijer Donald Tusk najavio službeni apel Europskoj komisiji da se takav promet kompletno zabrani kao još jedan primjer „nelojalne konkurencije“ poljskom poljoprivrednom tržištu – dok su poljski seljaci ujedno objavili blokadu ukrajinske granice do kraja travnja (iako ništa od ukrajinskog izvoza problematičnih proizvoda nije završilo u njihovoj državi). Nastavno na sve to – 7. ožujka je i Odbor za trgovinu Europskog parlamenta podržao prijedlog Europske komisije za produljenje režima slobodne trgovine s Ukrajinom za još godinu dana – dok je istoga dana Poljska predložila tijelima EU ukidanje svih trgovinskih povlastica za Ukrajinu. Doduše, u to doba je poljski parlament odobrio i rezoluciju kojom Europsku Komisiju poziva da uvede sankcije na uvoz ruskih te bjeloruskih poljoprivrednih proizvoda u EU, čisto za dobru mjeru – dok se od izvršnog potpredsjednika Europske Komisije Valdisa Dombrovskisa tog 8. ožujka i doista moglo čuti kako su „Ove fluktuacije koje se trenutno događaju na tržištu Europske unije i zabrinutosti koje se javljaju doista u određenoj mjeri uzrokovane činjenicom da tokovi izvoza poljoprivrednih proizvoda dolaze iz Rusije i Bjelorusije” – gdje je uvoz žitarica, uljarica i njihovih prerađevina iz te dvije zemlje u EU 2023. dosegnuo rekordnih 4 milijuna tona (1 posto ukupne potrošnje u Europskoj uniji), iako je domaća proizvodnja za te robe u EU bila dostatna pa nije bilo posebnog razloga za takav uvoz.
Nakon svega, iz Bruxellesa se čulo o mogućem uvođenju carina na takve problematične proizvode iz Rusije i Bjelorusije, u iznosu od 95 eura po toni žita, što bi te proizvode trebalo poskupiti oko 50 posto – koliko se planira carinama podići i cijene uljarica te njihovih prerađevina, također iz Rusije i Bjelorusije – dok se cirkus na granici Poljske i Ukrajine nastavio nesmanjenim intenzitetom sve do 20. ožujka kada je na ove poljoprivredne teme objavljena i nova EU odluka.
Prema novoj odluci, formuliranoj u pregovorima Vijeća i Europskog parlamenta, ugovoren je nastavak slobodnog uvoza iz Ukrajine za idućih godinu dana – doduše, uz uvođenje i ponešto strožih zaštitnih mjera te osjetljivijeg kontrolnog mehanizma. Uz već do sada reguliran promet žitarica, po novom će se uvesti i kontrolni mehanizmi za perad, jaja, šećer, zob, kukuruz, krupicu i med – koji će se aktivirati ako po kontrolnom periodu od 14 dana uvezene količine ovih proizvoda krenu nadmašivati prosjeke iz 2022. i 2023. godine.
Naravno, ove mjere nisu zadovoljile poljoprivrednike u Poljskoj, te su oni jučer krenuli u nove blokade prometa na granici s Ukrajinom – protestirajući protiv „uvoza ukrajinskog žita“ kojeg službeno već mjesecima nema – a svemu tome su se istoga dana usprotivili i veleposlanici EU članica (posebno Francuske), koji su trebali odobriti spomenuti preliminarni dogovor Europske komisije i Europskog parlamenta. Dok tek sada baltičke zemlje, Poljska i Češka zajedno traže i zabranu uvoza žitarica iz Rusije i Bjelorusije u Europsku uniju – sav ovaj cirkus bi tijekom ožujka Ukrajinu mogao koštati preko 167 milijuna USD raznih šteta, a već se i ranije spominjalo kako bi zemlja zbog faktične poljske blokade već do sada centralno usvojene EU trgovinske politike mogla trpjeti nestašicu agruma i plodova mora u svojim dućanima.