Rat u Ukrajini dosegnuo je prekretnicu - nakon neuspjeha dugo najavljivane ukrajinske protuofenzive 2023. godine, ruska invazija punog opsega na susjednu zemlju ustalila se u predvidljiv ritam ljetnih i zimskih ofenziva, između kojih bi pritisak napada popuštao dok su se ruske postrojbe rotirale i pregrupirale. Na prvi pogled, ni dosadašnji tijek godine po tom pitanju ne izgleda drukčije - kako proljeće prelazi u ljeto, ukrajinski vojnici u svojim rovovima duž bojišnice ponovno svjedoče stalnom porastu ruskih udara i pokušaja infiltracije.
Ipak, raspoloženje među ukrajinskim zapovjednicima promijenilo se, navodi u svojoj analizi za Foreign Affairs Jack Watling, viši istraživački suradnik za kopneno ratovanje u utjecajnom londonskom sigurnosno-obrambenom think tanku Royal United Services Institute (RUSI). Ruski napadi, kako navodi, izvršavaju manji pritisak na braniteljske postrojbe nego prethodnih godina. Iako su napadi dronovima i granatiranje i dalje stalni, ruska borbena učinkovitost slabi, a u Kijevu raste optimizam da Ukrajina može prisiliti Rusiju na prekid vatre.
No, promjena raspoloženja u Ukrajini nije rezultat radikalne promjene načina vođenja rata, već proizlazi iz suptilnog zaokreta nekoliko trendova koji zajedno ukazuju na veliku promjenu tijeka rata.
Tijekom cijele 2024. i većeg dijela 2025. godine Rusija je uspijevala regrutirati više vojnika nego što ih je gubila, što je omogućilo ruskim snagama da povećaju intenzitet napada na ukrajinske postrojbe čak i dok su same trpjele velike gubitke. Ukrajina je, nasuprot tome, imala nešto veće gubitke nego što ih je mogla nadoknaditi novim vojnicima, pa su se obrambene linije iz mjeseca u mjesec stanjivale.
U Moskvi je to dovelo do samozadovoljnog uvjerenja da će ruska vojska, čak i ako napredak bude spor, na kraju zauzeti cijeli Donbas. Kremlj je vjerovao da će se u nekom trenutku njegovi dobici ubrzati kako međunarodna potpora Ukrajini bude slabjela, dok će se Ukrajina sve teže nositi s iznalaženjem dovoljno vojnika za obranu cijele bojišnice. To je navelo Kremlj da zauzme nepopustljiv, maksimalistički stav u pregovorima u kojima je posredovao SAD nakon ponovnog izbora Donalda Trumpa za predsjednika. A ako pregovori i propadnu, u Kremlju su očekivali da će na bojištu ostvariti ono što žele.
Rusija degradira, Ukrajina se diže
Međutim, smatra Watling, Rusija više nije na nezaustavljivom putu prema ostvarenju čak ni svojeg minimalnog vojnog cilja - osiguranja kontrole nad Donbasom. Kako Ukrajina sada ostvaruje uspjehe duž bojišnice, ometa i suzbija ruske ofenzive, a ruska vojska istodobno sve više osjeća teret rata i slabljenje svoje borbene moći, ono što se dugo činilo malo vjerojatnim postaje sve izglednije, a to je da Kijev i njegovi saveznici možda mogu uvjeriti Moskvu da je prekid vatre za nju najbolja opcija.
Tijekom posljednje dvije godine ukrajinski zapovjednici bili su ograničeni manjkom ljudstva. Mjesečni gubici premašivali su broj vojnika koji su iz centara za obuku stizali u borbene postrojbe, a nemogućnost rotacije postrojbi, odnosno odmora vojnika od borbenih dužnosti, dovela je do iscrpljenosti pješaštva.
Ukrajina je uspijevala mobilizirati oko 30.000 novih vojnika mjesečno, ali tek manje od polovice njih stizalo bi na bojište - mnogi nisu bili zdravstveno sposobni za borbu, a druge je obeshrabrivala niska kvaliteta obuke.
Prema studiji koju je proveo Ured glavnog inspektora Oružanih snaga Ukrajine, vojnici postaju znatno manje učinkoviti ako provedu više od 40 uzastopnih dana u borbenoj zoni. No, rotacija vojnika bila je opasna jer su oni koji su se kretali prema položajima i s njih bili izloženi neprijateljskim dronovima i topništvu. Zbog toga su mnogi vojnici provodili više od 200 dana u komadu u borbenoj zoni. To je dovelo do zamora brigada i percepcije da je vojna služba jednosmjerna karta prema bolnici ili mrtvačnici, zbog čega su mnogi regruti dezertirali tijekom obuke. Početkom 2026. više od 200.000 ukrajinskih vojnika vodilo se kao samovoljno odsutno iz službe.
Ipak, sredinom prošle godine ukrajinska vojska počela je poduzimati korake za rješavanje tih problema. Ranije je najviša razina taktičke formacije u ukrajinskoj vojsci bila brigada, a tijekom 2025. Ukrajina je ustrojila više od desetak armijskih korpusa, od kojih je svaki bio odgovoran za nekoliko podređenih brigada. Korpusi su dobili i zadaću provođenja obuke, tako da su vojnike podučavali oni koji će ih kasnije voditi u borbu. Iako je taj proces još uvijek u tijeku, već je povećao kvalitetu obuke i smanjio sklonost novih vojnika dezertiranju. Neke ukrajinske postrojbe također su produljile temeljnu obuku s pet na osam tjedana, zbog čega su vojnici bolje pripremljeni prije slanja u borbu.
Ukrajinski dronovi i bolja integracija snaga
Istodobno su neke ukrajinske postrojbe počele bolje integrirati pješaštvo, besposadne sustave, topništvo i oklopne snage i na bojištu su uspjele kreirati razdoblja nadmoći nad Rusima koja su omogućila rotaciju postrojbi, pa čak i ofenzivne uspjehe. Ove taktike združenog djelovanja pomogle su ukrajinskim snagama da ostvare napredak kod Kupjanska u jesen 2025. i kod Huljajpolja u proljeće 2026. godine. Još važnije, Ukrajinci su zadržali povoljan omjer gubitaka - bilježe manji gubitak vojnika od Rusa čak i kada napadaju.
Također, ukrajinske postrojbe besposadnih letjelica postale su sposobnije za one operacije koje ukrajinska vojska naziva "udarima srednjeg dometa", ciljajući ruske logističke ciljeve na udaljenosti do 100 kilometara od bojišnice. Sve veća gustoća ukrajinskih izviđačkih i udarnih sustava na bojištu otežava ruskim snagama pokušaje infiltracije kroz ukrajinske linije, kao i opskrbu vlastitih postrojbi. Time se ograničava količina borbene moći koju Rusija može koncentrirati na bilo kojoj točki bojišnice, smanjujući pritisak na ukrajinske postrojbe.
Čovjek kojeg Kremlj prezire tvrdi da zna kada će Putin odustati od rata: ‘To je sasvim realno‘
Kombinacija reformi, naprednije taktičke vještine i poboljšanja obuke omogućila je ukrajinskoj vojsci da preokrene negativni trend koji je obilježio 2024. i veći dio 2025. godine. Tijekom prvih mjeseci 2026. zabilježen je neto pozitivan priljev novog osoblja u borbene postrojbe.
Ipak, za sada su ti uspjesi još uvijek ranjivi i nestalni. Kako vegetacija s dolaskom ljeta postaje gušća, ruske će postrojbe imati više prilika za infiltraciju i pritisak na ukrajinske položaje, a dok neke ukrajinske jedinice pokazuju znatno poboljšanje taktičke učinkovitosti, druge brigade i dalje imaju ozbiljnih poteškoća.
No, ističe autor, postoje razlozi za vjerovanje da će promjene koje je ukrajinska vojska usvojila tijekom protekle godine nastaviti jačati njezine sposobnosti i u godini koja dolazi. Sazrijevanje novih armijskih korpusa trebalo bi pomoći širenju najboljih praksi i na brigade koje operativno zaostaju. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski također je najavio reforme sustava mobilizacije i uvjeta služenja vojnog roka, koje bi trebale osigurati da veći broj mobiliziranih osoba završi u borbenim postrojbama. Te reforme uključuju bolju plaću, jasno definirano trajanje službe te reorganizaciju obuke i postupka mobilizacije. Teške borbe se nastavljaju, ali ukrajinska vojska uspjela je preokrenuti trend nedostatka ljudstva i postaje sve vještija u kombiniranju novih sredstava ratovanja s tradicionalnim vojnim metodama.
Ruski problemi
U međuvremenu, za razliku od suptilnih, ali pozitivnih poboljšanja stanja ukrajinske vojske, ruske snage počele su bilježiti pad učinkovitosti na bojištu, što je rezultat istodobnog djelovanja nekoliko čimbenika.
Tijekom 2024. i 2025. godine ruske prednosti na bojištu proizlazile su iz spremnosti Moskve da angažira goleme rezerve ljudstva te iz integrirane uporabe vatrene moći ruske vojske, što je zajedno uzrokovalo stalno iscrpljivanje ukrajinskih snaga. U teoriji, budući da je broj novih vojnika premašivao ruske gubitke, Kremlj je mogao dio trupa poslati na dulju i kvalitetniju obuku te tako podići ukupnu kvalitetu vojske. No, umjesto toga, rusko zapovjedništvo bilo je spremno prihvatiti goleme i trajne gubitke, šaljući vojnike nakon samo dva dana do dva tjedna obuke u napade na ukrajinske položaje. To je tijekom 2025. rezultiralo s približno 23.000 ruskih žrtava mjesečno.
Rusko novačenje uspijevalo je pratiti gubitke prvenstveno zahvaljujući snažnim financijskim poticajima koje je nudio Kremlj, uključujući visoke plaće i oprost dugova. Iako se takav pristup pokazao učinkovitim u privlačenju nekvalificiranih vojnika, nije privukao potreban broj tehničkih stručnjaka koji mogu ostvariti pristojne prihode u civilnom gospodarstvu ili vojno-industrijskom sektoru. Ruska vojska, primjerice, daleko je ispod ciljeva kada je riječ o novačenju operatera dronova.
Plaća kao glavni motiv za služenje također je dovela do gomilanja vojnika koji nastoje izbjeći borbu. Časnici primaju mito od vojnika koji ne žele sudjelovati u jurišima. Istodobno, vojnici koji prekrše sve brojnije i često proturječne zapovijedi kažnjavaju se slanjem u jurišne napade. Takav beskompromisan pristup često pogađa i važno pomoćno osoblje, poput osoblja zaduženog za logistiku, koje se često nađe u sukobu s propisima. U vojsci u kojoj se logistika uglavnom koordinira putem aplikacije Telegram, dok je istodobno Telegram službeno zabranjen, savjestan logističar izložen je velikom riziku da ga zaustavi vojna policija te da ga se iznuđuje za novac ili prebaci u jurišne postrojbe.
Rezultat je postupno stvaranje sloja dobro povezanih pojedinaca koji izvlače korist iz sustava na srednjim razinama zapovijedanja, poput pukovnija, dok se profesionalno iskusni vojnici u podređenim postrojbama iscrpljuju, ginu ili bivaju ranjeni u jurišima. Nedostatak kvalitete na nižim razinama doveo je do pada učinkovitosti i nesposobnosti provođenja planova i zapovijedi. Mnogi časnici unaprijeđeni su izravno na bojištu, bez opsežne časničke izobrazbe, a njihov glavni zadatak postao je psihološka priprema vojnika za napade, umjesto planiranja i provedbe kvalitetnih vojnih operacija.
Prethodnih godina razoran učinak ruskog topništva, napada dronovima i navođenih (klizećih) bombi nadoknađivao je slabu učinkovitost ruskog pješaštva. No, bojište danas izgleda i funkcionira vrlo drukčije od onoga kako ga ruski vojni planeri tradicionalno zamišljaju. Danas se ono ne sastoji toliko od suprotstavljenih linija bojišta koliko od pojasa teritorija širokog gotovo 30 kilometara u kojem su snage obiju strana međusobno izmiješane. Kartografski alati koje koriste ruski planeri nisu dovoljno prilagođeni da bi vjerno prikazali način na koji se rat zapravo razvija.
Malo prostora za pogreške
Zbog toga nastaje sve veći raskorak između onoga što ruski planeri vide na kartama i onoga što je stvarno moguće provesti na terenu, a posljedica je sve veća neučinkovitost u koordinaciji udara. Ni časnici na nižim razinama često ne znaju kako provesti zapovijedi koje dobivaju. Uz to, časnike srednje razine potiče se da prema vrhu zapovjednog lanca prijavljuju uspjehe. Sve to uzeto zajedno dovelo je do rastućeg nesklada između slike koju viši ruski zapovjednici imaju o položajima svojih snaga i stvarnosti na terenu.
Zbog toga ruska vojska redovito griješi pri raspoređivanju topničkih i besposadnih sustava te izdaje čitav niz zapovijedi na temelju netočnih informacija, koje stoga nije moguće izvršiti. Ukratko, kako navodi Watling, ruske snage sve su manje sposobne prenijeti planove u stvarne vojne operacije, što se odražava na slabljenje njihovih napada.
Kombinirani trendovi sve veće ukrajinske kohezije i pogoršanja funkcioniranja ruskih borbenih jedinica mogli bi ostaviti dojam da je uspješan ishod za Ukrajinu sada neizbježan - no to je, upozorava autor, daleko od istine. Ruska vojska i dalje raspolaže s više od 600.000 vojnika u agresiji na Ukrajinu te ne osjeća manjak streljiva, zahvaljujući svojem golemom vojno-industrijskom kompleksu. Ruski dronovi i navođene bombe i dalje ometaju ukrajinsku logistiku, dok rusko pješaštvo i dalje iskušava i ugrožava ukrajinske položaje tražeći i iskorištavajući slabe točke. Također, slabosti ukrajinske protuzračne obrane ostavljaju prostor za nove ruske napade dronovima i krstarećim projektilima diljem zemlje.
Ukrajinska vojska i dalje se mora žestoko boriti da zadrži položaje, a u nekim sektorima, poput Kostjantinivke, čak gubi teritorij. Ukrajinski vojnici možda su sada optimističniji, ali su i dalje iscrpljeni, a pojedine brigade stalno podbacuju u izvršavanju zadataka i učinkovitosti. Također, ruske snage nalaze se opasno blizu nekih ključnih ukrajinskih gradova, poput Zaporižja na jugu zemlje. Sve u svemu, trenutačna taktička situacija možda ide u korist Ukrajine, ali manevarskog prostora za pogreške vrlo je malo.
Rusija nije na putu da do kraja godine završi okupaciju Donbasa, kako je naložio Kremlj. Bez značajne reorganizacije ruskih snaga, nije jasno hoće li Moskva moći postići taj cilj ni 2027. godine. Rat uzima svoj danak, a ruski vojni napori su u problemima. Ipak, to ne znači da bi ruski čelnik Vladimir Putin tada odustao od neprijateljstva prema Ukrajini.
Nema, naime, naznaka da je on promijenio stav da Ukrajina ne bi trebala postojati kao neovisna država ili da je više ne želi pokoriti. No, pokazao je i da je osjetljiv na stvarnost na bojnom polju kada je nužno, poput povlačenja ruskih snaga iz Kijeva i Hersona 2022. godine. Stoga je pitanje kako će Kremlj reagirati kada shvati da su mu izgledi na bojnom polju sve slabiji. Veliki je rizik da Kremlj eskalira i započne usklađeniji proces mobilizacije, omogućujući prisilno regrutiranje stručnjaka koji su potrebni ruskoj vojsci, kao i veliku rezervu ljudstva. To bi moglo pokrenuti ruske vojne dobitke, ali nosi velike političke i ekonomske rizike kod kuće. Ruska središnja banka već upozorava da se zemlja suočava s velikim nedostatkom radne snage. S obzirom na to da je ruska vojska do te mjere degenerirala, nije jasno hoće li oružane snage moći učinkovito iskoristiti veliko ubacivanje ljudstva. Kremlj vjerojatno razmatra posljedice tako drastične akcije. Vojska je u nekoliko navrata tijekom rata preporučila širu mobilizaciju,no Putin se tome uvijek opirao.
Rizici prekida vatre
Druga je mogućnost da Kremlj pauzira veće ofenzive i zauzme obrambeniji stav, ne nudeći prekid vatre dok nastavlja napadati Ukrajinu dronovima, balističkim i krstarećim raketama tijekom još jedne zime. Putin bi mogao procijeniti da Rusija jednostavno može odugovlačiti sukob dulje nego što Kijev može izdržati. No, ovoga puta kremlju bi bilo puno teže slijediti tu taktiku jer Ukrajinci pokazuju sposobnost provođenja učinkovitijih ofenzivnih akcija. Sve češći ukrajinski udari dugog dometa na lokacije važne za rusko gospodarstvo, također će otežati Moskvi vođenje beskonačnog rata.
Ako Ukrajina uspije učvrstiti postojeće trendove do kraja godine - uz vlastito jačanje i slabljenje Rusije - bit će sve vjerojatnije da bi Kijev i njegovi partneri mogli uvjeriti Moskvu da joj je bolje da prihvati bezuvjetni prekid vatre. Partneri Ukrajine trebali bi pažljivo razmotriti kako učiniti taj ishod privlačnim Kremlju, jer postoji mnogo "otrovnih pilula" koje bi mogle potaknuti Putina da produži sukob. No, istodobno postoji i rastuća prilika da ga se uvjeri kako je prekid vatre za njega najmanje rizičan izbor.
Kremlj bi mogao zaključiti da mu upravo prekid vatre otvara najbolji put prema ostvarivanju dugoročnih ciljeva, nakon što ih dosad nije uspio ispuniti na bojištu. Putin bi, kako navodi autor, vjerojatno pokušao iskoristiti kasniju političku i gospodarsku slabost Ukrajine kako bi stekao utjecaj nad Kijevom. Pauza bi također Moskvi omogućila da riješi dio problema u svojoj vojsci, ostavljajući Ukrajinu izloženom mogućnosti novog napada u budućnosti.
Ukrajinska javnost bi, sa svoje strane, pozdravila i jedva dočekala predah od rata. Ako bi došlo do prekida vatre, to bi bio veliki uspjeh za Kijev i prilika za rad u cilju trajnog mira, ali bi istodobno nosio i brojne rizike. Javnost bi počela izvršavati pritisak na vladu da demobilizira vojnike ili barem zamijeni iscrpljene veterane na bojištu svježijim, ali manje iskusnim vojnicima. Također, nakon godina ratnog stanja, zemlja bi se odjednom morala suočiti s golemim razaranjem industrije i infrastrukture.
Političko jedinstvo zemlje moglo bi početi pucati pod pritiskom zahtjeva za izborima. Kako bi se smanjila neposredna prijetnja iz Rusije, europski partneri mogli bi biti manje spremni financirati ukrajinsku obranu - ukratko, zemlja bi postala ranjiva, dok bi Rusija dobila brojne prilike za njezinu destabilizaciju.
No, iako uspješan završetak rata još uvijek nije zajamčen, on je sada, smatra Watling, realna mogućnost. A da bi se ta mogućnost povećala, Ukrajina mora nastaviti jačati svoje obrambene sposobnosti kroz reforme i restrukturiranje svojih snaga. Međunarodni partneri Ukrajine, pak, moraju nastaviti izvršavati pritisak na Rusiju kroz naoružavanje Kijeva i ekonomske sankcije protiv Kremlja, jer politički i ekonomski rizici dugotrajnog rata već počinju utjecati na odluke Moskve.
Europa, pak, osobito u kontekstu postupnog povlačenja Washingtona s europskog kontinenta, mora ozbiljno razmisliti o tome kako osigurati krhki mir ako do prekida vatre dođe - jer prekid vatre jest nužan preduvjet za sigurnost i prosperitet Ukrajine, ali ga sam po sebi ne jamči, zaključuje Jack Watling za Foreign Affairs.
