‘Ukrajinski genski fond umire. Postoji samo jedan način da spasimo budućnost naše nacije‘

Dok rat u Ukrajina ulazi u još jednu iscrpljujuću godinu, na bojišnici se ne vodi samo borba za teritorij – nego i za budućnost nacije. Sve više vojnika odlučuje zamrznuti spermu prije povratka na frontu, svjesni da sutra možda više neće biti živi, piše BBC.

Maxim (35), pripadnik Nacionalne garde, javlja se telefonom s položaja blizu istočne linije fronte. O svojoj odluci govori bez zadrške.

„Naši muškarci ginu. Ukrajinski genski fond umire. Ovo je pitanje opstanka naše nacije“, kaže.

Tijekom nedavnog dopusta supruga ga je nagovorila da u klinici u Kijevu ostavi uzorak sperme. Zamrznut je besplatno, u sklopu državnog programa za vojnike. Ako bi Maxim poginuo, njegova supruga mogla bi pokušati dobiti dijete koje su oduvijek željeli.

No čak i ako preživi, smatra da je odluka bila razumna.

„Bilo da ste na prvoj liniji fronte ili 30, čak i 80 kilometara iza nje, nema jamstva sigurnosti. Ruski dronovi stalno su iznad nas. To znači stres, a to utječe na reproduktivnu sposobnost“, objašnjava. „Moramo misliti na budućnost – na budućnost naše Ukrajine.“

Besplatno zamrzavanje sperme i jajnih stanica

Program kriopohrane pokrenut je 2022., na početku sveobuhvatne ruske invazije. Privatne klinike počele su besplatno zamrzavati spermu i jajne stanice vojnika i vojnikinja, u slučaju ozljeda ili pada plodnosti. Godinu kasnije parlament je regulirao praksu i osigurao državno financiranje.

Zastupnica Oksana Dmitrijeva, koja je sudjelovala u izradi zakona, kaže: „Naši vojnici brane našu budućnost, ali mogu izgubiti vlastitu. Htjeli smo im dati tu priliku – da kasnije mogu koristiti svoju spermu.“

Prvi prijedlog zakona izazvao je ogorčenje jer je predviđao uništavanje uzoraka nakon smrti donora. To je izašlo na vidjelo kada je jednoj ratnoj udovici onemogućeno korištenje suprugove zamrznute sperme. Zakon je potom izmijenjen: uz prethodnu pisanu suglasnost, uzorci se čuvaju besplatno do tri godine nakon smrti i dostupni su partnerici.

No iza svega stoji i dublja kriza. Demografski pad postojao je i prije rata, ali je dodatno pogoršan pogibijama tisuća, uglavnom mladih i fizički najspremnijih muškaraca, kao i odlaskom milijuna izbjeglica – većinom žena – od kojih se mnoge još nisu vratile.

Posljedice su vidljive i u rodilištima. U državnom Centru za reproduktivnu medicinu u Kijevu broj trudnica prepolovio se od početka rata. Ravnateljica Oksana Holikova upozorava da stres ostavlja ozbiljne posljedice:

„Ako su žene pod stresom, mogu imati probleme s ciklusom. Sve je povezano. Oko 60% mojih pacijentica uzima antidepresive, mnoge imaju napadaje panike zbog projektila i dronova.“

Mnoge, dodaje, pate od „sindroma odgođenog života“ – odgađaju velike odluke, uključujući majčinstvo. „Žene se boje zatrudnjeti ako će završiti trčeći u sklonište.“

Ipak, ni zakon ne rješava sve probleme.

‘Možda me sutra više nema‘

Katerina Mališko i njezin suprug Vitalij dugo su pokušavali dobiti dijete. U klinici su imali tri održiva embrija, a Katerina je trebala na transfer. Tada je Vitalij poginuo.

„Bio je to izravan pogodak navođenom bombom. Nije imao šanse“, kaže.

Nakon njegove smrti klinika joj je rekla da ne može nastaviti postupak. „Čuvali bi uzorke, ali ih nisam smjela koristiti“, prisjeća se. Tek nakon šest mjeseci iscrpljujuće pravne borbe sud je presudio u njezinu korist.

„Pročitala sam presudu i samo sjedila i plakala. To je bila naša obitelj. Toliko smo čekali i prošli kroz toliko toga“, kaže. „Osjetila sam i radost i tugu. Morala sam se boriti za svoja prava, ali htjela sam to učiniti – u čast suprugu.“

Još nije spremna pokušati ponovno. Rat ne pokazuje znakove skorog kraja, a pomisao na rađanje u zemlji pod uzbunama dodatno je plaši. Ipak, želi imati izbor.

„Djeca naših poginulih vojnika trebaju imati priliku živjeti. Imaju pravo živjeti u zemlji za koju su im roditelji dali život.“

Na fronti, pod stalnom prijetnjom, Maxim se slaže.

„Možda me sutra više nema. Ali moja žena će imati moju spermu i moći će je koristiti. To je jedna briga manje“, kaže.

Najveći problem, dodaje, nije medicina ni zakon – nego mentalitet.

„Muškarci šute. Ima puno psiholoških problema. Nećemo ništa poduzeti dok nam se to ne gurne pod nos – i dok nas se ne natjera.“

U zemlji koja svakodnevno broji mrtve, borba za svaki novi život postala je još jedna linija obrane.