U drugoj polovici siječnja Donald Trump će useliti u Bijelu kuću i preuzeti predsjedništvo SAD-a. U tome će trenutku Trump postati prvi čovjek najveće svjetske ekonomije, ali i najveće vojne sile koja godišnje na obranu troši više novaca nego li sve ostale sile zajedno.
No, s velikom moći dolazi i velika odgovornost (kako nas je naučio jedan popularni Marvelov superjunak), a u Bijeloj kući to se ponajprije odnosi na "upravljanje" američkim nuklearnim arsenalom, to jest s 1367 nuklearnih bojnih glava koje se trenutno nalaze na američkim podmornicama, bombarderima i interkontinentalnim balističkim projektilima te su spremni za uporabu (od njih 7000 ukupno).
Predsjednik SAD-a može upotrijebiti to oružje kad smatra potrebnim i nitko ga u tome ne može spriječiti. Protokol koji uređuje upotrebu nuklearnog oružja razrađen je upravo s tom namjerom, pisao je u podužem članku za Washington Post Alex Wellerstein, povjesničar čija je uža specijalnost nuklearno oružje, njegova upotreba i potencijalna upotreba.
Wellerstein detaljno objašnjava kako su američki nuklearni protokoli evoluirali za vrijeme Hladnog rata. Tako je tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća predsjednik Dwight Eisenhower, inače general tijekom Drugog svjetskog rata, delegirao upotrebu manjih taktičkih nuklearnih bojnih glava svojim generalima, za slučaj da Crvena armija odluči marširati prema Zapadnoj Europi. Oni su po jasno definiranim protokolima mogli upotrijebiti nuklearno oružje bez ičijeg dopuštenja.
No, nakon Kubanske krize, kada se svijet zbog neviđeno zaoštrenih tenzija SAD-a i SSSR-a našao na rubu nuklearnog rata, mnogi su se pobojali da bi takvo delegiranje moglo dovesti do izbijanja smrtonosnog sukoba te se krenulo na izmjenu protokola. Ultimativna zapovjedna ovlast bila je predana predsjedniku i od tada isključivo osoba na čelu Bijelu kuće može izdati naredbu za korištenje nuklearnog oružja.
On je taj koji izdaje naredbu ministru obrane koji služi kao veza prema vojsci koja naredbu provodi u djelo. Ako se dogodi da predsjednik ili ministar obrane umru ili ne mogu zbog drugog razloga izvršiti naredbu, postoje protokoli koji omogućavaju dovršenje postupka, tj. izvršavanje naredbe.
Teoretski se može dogoditi da pojedinci u zapovjednom lancu između predsjednika i kontrole za lansiranje projektila odbiju izvršiti zapovijed, ali valja napomenuti da su ti ljudi cijeli svoj profesionalni vijek trenirani da ne osporavaju autoritet predsjednika. Iako famozni crveni gumb kojim predsjednik može lansirati nuklearne projektile ne postoji, niti je ikada postojao, nema sumnje da je konačna odgovornost za pokretanje napada na predsjedniku.