U
Ž
I
V
O
Kako bi se, nakon kataklizme koja je rat u Ukrajini, trebao ponovno graditi svjetski poredak? Ovo pitanje u svojoj analizi, postavlja ugledni Foreign Policy, zaključujući pritom da će Ujedinjeni narodi kakve poznajemo teško preživjeti Putinovu invaziju.
Napoleonski ratovi doveli su do velikog Bečkog kongresa, Prvi svjetski rat vodio je do Lige Naroda, Drugi svjetski rat do Ujedinjenih naroda, zatim Svjetske banke i MMF-a, NATO-a i brojnih drugih regionalnih saveza.
Konačna pretpostavka je da postojeći, 75 godina star sustav, više nije u stanju odgovoriti na brojne probleme s kojima se suočava međunarodna zajednica. Grozna krvoprolića i svakodnevni teror moraju natjerati državnike da se predano pozabave neuspjehom koji se više ne da ignorirati. U najočiglednijem smislu, piše Foreign Policy, Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije funkcioniralo kao vrhovno sigurnosno tijelo kako su F.D. Roosevelt i Winston Churchill zamislili da hoće.
Iako članak 1. Povelje UN-a proglašava državni suverenitet nepovredivim, Vijeće sigurnosti nije moglo učiniti ništa da zaustavi Rusiju u pokušaju uništenja svog susjeda. Ono što je novo jest da se čitav poredak suočava s prijetnjom "vanjskopolitičkih revizionističkih stavova" Rusije, Kine, Irana i drugih.
S druge strane, globalni problemi zahtijevaju globalne institucije. Što učiniti? Anne Marie Slaughter, bivša dužnosnica State Departmenta u Obaminoj administraciji koja sada vodi think tank New America, predlaže Vijeće sigurnosti s 25 članica - koje bi umjesto veta imale ponderirano pravo glasa. Dakle, u obzir bi se uzimala odgovarajuća važnost pojedinih članica i partikularnih problema prilikom izglasavanja važećeg zaključka. Predlaže i osnivanje Ekonomskog i socijalnog vijeća te Vijeća za globalno informiranje. Sve bi ih činili ministri različitih zemalja koji bi imali ovlasti predlagati inicijative.
Kao što je to slučaj s ulogom Europske komisije unutar EU-a. Kaže, ovakav bi UN bio bi reprezentativniji i učinkovitiji od ovog kojeg imamo danas.
Takav UN mogao bi osmisliti i provoditi politiku o globalnim pitanjima, što trenutna varijanta organizacije nije u stanju.
No bi li Sjedinjene Države vjerovale takvoj instituciji nakon bliskog susreta s Trećim svjetskim ratom? Čini se da je u to teško povjerovati. Michel Duclos, bivši francuski diplomat, a sada "stalni mudrac" na Institutu Montaigne, vodećem francuskom trustu mozgova, smatra da će se Vijeće sigurnosti vrlo brzo odložiti na smetlište povijesti te da će se na globalnoj sceni pojaviti "neformalni direktorij", koji bi se možda sastojao od SAD-a, Kine, Indije i Europske unije.
I drugi eksperti razmišljaju na sličan način. Richard Haass i Charles Kupchan, predsjednik i viši suradnik u Vijeću za vanjske odnose, predložili su stvaranje agregata bez stvarnih ovlasti, ali sa stalnim tajništvom koje bi bilo spremno uključiti se u tihu diplomaciju, u trajne konzultacije i pregovaranja.
Bilo bi to nešto slično inicijativama koje su proizašle iz Bečkog kongresa 1815. godine.
Važno je napomenuti da bi svi ovi planovi mogli pasti u vodu iz prostog razloga što bi bilo teško, ako ne i nemoguće, organizirati ulogu svake pojedine članice.
Velike svjetske sile mogle bi se osjećati isključenima. Haass i Kupchan predložili su agregat sastavljen od SAD-a, Japana, Indije, Europske unije, Kine - i Rusije.
Nekoliko ispitanika s kojima je razgovarao Foreign Policy smatra da nas na polju stvaranja supranacionalnih organizacija čeka nova velika fragmentacija. Zemlje u razvoju duboko su skeptične prema Bidenovom konceptu "demokracija protiv autokracije", pa bi mnogi, recimo u Afričkoj uniji ili Indokini, svoj vanjskopolitički utjecaj temeljile na regionalnim klubovima. U međuvremenu, zapadne nacije će sigurno nastojati i dalje jačati NATO.
Richard Gowan, direktor UN-a za Međunarodnu kriznu skupinu smatra da bi novi poredak u svakom slučaju bio znatno neuredniji od ovog kojeg imamo danas. "Mogli bi čak postati nostalgični za Vijećem sigurnosti", zaključuje.