Treba li netko reći Ursuli von der Leyen da javno ne najavljuje ‘velike poteze‘ Europske unije, pogotovo ne pompozno-patetično, i to prije nego su eksperti članica malo bolje prostudirali tematiku te, pogotovo, ne prije nego sve članice EU jednoglasno ne podrže strateške odluke, što je temeljni princip odlučivanja Unije kao zajednice europskih država?
Odgovor na ovo pitanje je, naravno, potvrdan, a čak je začudno kolikom se brzinom javno prokazuju greške šefice Europske komisije, iako ih malo tko žestoko ne kritizira. A trebali bi. Zadnja ‘velika provala‘ gospođe Leyen jest proglašenje trgovinskog rata NR Kini kroz pokretanje istrage o nedopuštenim poticajima za proizvodnju e-automobila, što je trasiranje puta u uvođenje zaštitnih uvoznih tarifa. U EU je izostala javna kritika donosioca strateških odluka o javnim politikama, koji su s nevjerojatnim kašnjenjem prateći ovogodišnje sajmove automobila shvatili da su kineska e-vozila kvalitetom i cijenom konkurentnija od automobila na e-pogon proizvedenih u e-tvornicama.
Iako je odmah bilo jasno da je bombastična najava Leyen došla u trenutku kada samo pogoršava opasni globalni geopolitički sukob, te da je očigledno usuglašena samo s liderima nekih država s jakim autoindustrijama, u atmosferi rasprave je li trebalo pokretati opasni trgovinski rat s Kinom (ne zna se kakva će biti odmazda) ili nije, potpuno je promaklo da najavljenom istragom moraju biti obuhvaćene američke i europske autoindustrije s proizvodnjom u Kini - Tesla, BMW i Renault. Teško je procijeniti kakve bi mogle biti ukupne štete od političkog zalijetanja gospođe Leyen ukoliko Kina odgovori protumjerama koje će razbiti postojeće lance opskrbe Europe (dijelovima, materijalima, sirovinama…), ali je sigurno da bi tarife značile dodatno opterećenje europskim potrošačima. Impulzivna reakcija šefice Komisije mogla bi dati i novi, značajni impuls inflaciji.
Bilo kako bilo, evo što je primijetio Bloomberg u današnjoj analizi: „Tesla je u Kini uživala povlastice koje su druge međunarodne tvrtke teško dobivale, a najistaknutija je bila blagoslov države da u potpunosti posjeduje svoje operacije, umjesto da mora dijeliti skrbništvo s lokalnim partnerom u zajedničkom ulaganju. Porezne olakšice, jeftini krediti i drugi oblici pomoći pretvorili su Kinu u Teslino najvažnije tržište izvan SAD-a“.
Dakle, što ćemo u s Teslom, kompanijom čiji se rast ne bazira samo na izdašnim poticajima više administracija Bijele kuće, nego i na očiglednim simpatijama KP Kine? Je li to nepoštena konkurencija prema, recimo, Mercedesu?
Uz to, teško je ne primijetiti kako je problematiziranje državnih poticaja nakon što je tijekom pandemije u EU eksplodirao državni intervencionizam baziran na ranim poticajnim shemama, vrlo logički nedosljedno. Ako smo tijekom ljeta svjedočili odluci prema kojoj je odlučeno potrošiti oko 180 milijuna eura europskih poreznih obveznika kako bi se uništili viškovi francuskih vina, zašto će europski porezni obveznici plaćati dodatno za uvoz kineskih automobila? Plaćamo francuska vina koja nećemo piti jer će biti uništena, a ubuduće bi trebali plaćati zaštitu francuskog Renaulta od jeftinijih i podjednako kvalitetnih kineskih e-vozila. Ima li to smisla? Pri tome taj isti francuski Renault ima u Kini joint venture operacije s kineskim proizvođačima, te je jasno da je obračun s Kinom zbog jeftinih vozila nešto poput političko-ekonomske shizofrenije. Važne joint venture poslovne operacije u Kini ima i njemački BMW.
Prema pisanju Bloomberga, dosadašnje europske istrage o poticajima u drugim sektorima, kao što je proizvodnja e-bicikala ili optičkih kabela, otkrile su da su poticaji kreću na razini 4 do 17 posto. Do sada nije raspravljeno imaju li potrošači u EU više koristi od uvoza jeftinijih bicikala ili optičkih kabela ili od zaštite EU proizvodnje. Uostalom, potrošači ti koje EK uopće ne pita za mišljenje, iako ih nipošto u ovoj priči ne bi smjela ignorirati.
Jasno je da su margine zarada europskih proizvođača automobila pod velikim pritiskom, ali EK ne adresira da su viši troškovi odnosno niže margine zarada značajnim dijelom uzrokovani nizom novih pravila na kojima inzistira upravo Komisija, a od kojih su neka kontradiktorna, pogotovo ako se govori o velikoj europskoj Zelenoj agendi. U EU oko 14 milijuna radnih mjesta direktno ili indirektno ovisi o autoindustriji, pa se zabrinutost oko nelogičnog forsiranja zabrane prodaje novih vozila s unutrašnjim izgaranjem već 2035. godine čini vrlo malom, iako bi trebala biti ogromna. Naime, samo je najmanja i najniža kategorija e-vozila po svojem ugljičnom otisku bolje rješenje od modernih automobila s unutrašnjim izgaranjem, pa je nejasno zašto Ursula von der Leyen uporno nameće 2035. kao neku vrstu ideološko-religijske prekretnice tj. kao da smo svi skupa članovi nekog kulta koji je odlučio po svaku cijenu napraviti nešto iracionalno – u korist svoje štete.