Ako Donald Trump uvodi latinoamerički model upravljanja državom u SAD, onda i “socijalizam” koji bi mogao uslijediti nakon toga može biti zasnovan na jednako tako pogubnom latinoameričkom modelu.
Više ne znam gdje sam točno pročitao rečenicu s tim zaključkom, ali ubrzani ritam promjena koji je zahvatio političku scenu s obje strane oceana ne ostavlja previše prostora za sumnju u točnost te pretpostavke. Doduše, kao i uvijek, politička terminologija prelaskom oceana zna promijeniti značenje.
- U Europi, socijalizam ne donosi sa sobom snagu crvene panike. To je dio života, a Europa nije Venezuela - napisao je Robert Cohen 9. ožujka u svojoj kolumni u New York Timesu.
U pravu je kada kaže da Europa nije Venezuela. Panika koju spomen riječi socijalizam unosi u rasprave po zemljama europskog istoka, gdje se termin povezuje s pola stoljeća tvrde sovjetske diktature, drukčija je od panike koju je među prosječnim američkim biračima izazvao Bernie Sanders kada se u protekloj izbornoj predsjedničkoj kampanji izjasnio kao socijalist. Amerikanci se i danas boje socijalizma sovjetskog tipa, represivnog političkog modela koji je umro sa Sovjetskim Savezom. Većina njih ne zna da je “komunizam” mrtav čak i u Kini, a da je europski socijalizam preživio na liberalnom europskom sjeverozapadu i u Francuskoj, vjerojatno jedinoj zemlji gdje to doista jest način života (i Cohen je u SAD stigao iz Francuske). Najčešće spominjan u kontekstu europskog socijalizma, skandinavski liberalni egalitarizam temelji se više na protestantskoj tradiciji spartanske discipline i štedljivosti (iako se tamo danas najmanji broj stanovnika izjašnjava kao vjernici).
Trumpova noćna mora
Povod raspravi je, naravno, uspon Alexandrije Ocasio-Cortez, mlade (29) i lijepe političarke iz njujorškog Bronxa koja se probila u američki Kongres držeći se čvrsto svoje socijalističke političke platforme. I ne, usprkos imenu, pa i Trumpovu diktatorskom pristupu vlasti, Ocasio-Cortez nije sljedbenica Fidela Castra ili Huga Chaveza, daleko je bliže zapadnoeuropskom modelu ljevice nego Chavezovoj postsovjetskoj “diktaturi proletarijata”, a zapravo samo diktaturi, koja je uspješno, unatoč najvećim svjetskim naftnim rezervama, na prosjački štap dovela Venezuelu.
Ocasio-Cortez je gromobran nove američke politike, piše Cohen. U svakom slučaju, ona je trn u oku Donaldu Trumpu koji gotovo na svaki njen istup odgovara zajedljivim tvitanjem.
- Za mene je definicija demokratskog socijalizma činjenica da u modernom moralnom i bogatom društvu nijedan Amerikanac ne bi trebao biti presiromašan da bi živio - rekla je nedavno gledateljima NBC-ja. Objasnila je i zašto su joj bliske ideje šefa britanskih Laburista Jeremyja Corbyna i zašto smatra da velike državne intervencije u ekonomiju ponekad mogu biti dobre. Trump je na Twitteru bio kratak: “Mi vjerujemo u Američki san, ne u noćnu moru socijalizma”.
Problem je, zamjećuje i Cohen, što Sjedinjene Američke Države u svojim temeljima imaju ugrađenu ideju da moraju biti različite od stare Europe. Za Ameriku su individualizam i samopouzdanje ono što su za Francusku bratstvo i jednakost: najvažniji dio političke jezgre. Nacije se u pravilu ne vole rješavati svojih kulturnih zasada iz kojih su tijekom vremena izrasle i politike. I upravo tu dolazimo do bitnoga. Suprotno od američkog velikog straha, socijalno najsvjesnije i najosjetljivije europske države u pravilu su vrlo prijateljski nastrojene prema biznisu, jer produktivan rad smatraju temeljem zdrave zajednice.
U Švedskoj, koja se uzima kao prototip skandinavske države blagostanja, korporativni porezi niži su od poreza u SAD-u. Oporezuje se osobno bogatstvo, a veći dio poreza uvijek odlazi lokalnoj zajednici.
Alexandria Ocasio-Cortez gradi svoju “socijalističku” politiku upravo na tom modelu. Izrasla na predsjedničkoj kampanji “socijalista iz Vermonta” Bernieja Sandersa, u kojoj je sudjelovala kao jedan od organizatora, ona je u svojim prvim zastupničkim istupima iznijela set za Ameriku doista radikalnih ideja - založila se za svima dostupno javno zdravstvo i drakonski porez od sedamdeset posto na osobne prihode iznad deset milijuna dolara (sjetite se da je u Hrvatskoj najviša porezna stopa od 36 posto zahvaća sve koji, nakon što se odbiju osobni odbici i doprinosi, godišnje zarade više 360.000 kuna, što je oko 55.000 dolara).
Njujorčanka, podrijetlom iz Portorika, rođena u Bronxu, jednom od najsiromašnijih njujorških okruga, ali u relativno dobro stojećoj obitelji (otac je bio arhitekt), Ocasio-Cortez jednako je čvrsto ukorijenjena u život američke srednje klase koliko je i srođena s problemima portorikanske zajednice. U ranijoj fazi školovanja bila je opsjednuta mikrobiologijom i prirodnim znanostima (mali kuriozitet: MIT-jev astronomski laboratorij, prepoznavši talent, u njenu čast imenovao je mali novootkriveni asteroid “23238 Ocasio-Cortez”). A možda se i svidjela nekom mladom astronomu u vrijeme kada su zajedno studirali u Bostonu. Česti pravni problemi u lokalnoj zajednici na kraju su je ipak okrenuli prema društvenim znanostima. Tijekom studija na bostonskom College of Arts and Sciences povremeno je radila kao vježbenik u državnom uredu za useljenike, ali i za šankom i kao konobarica, kada je, nakon očeve smrti, trebalo obitelj održati na okupu i spasiti imovinu od banaka koje su aktivirale hipoteke. Magistrirala je 2011. međunarodne odnose i ekonomiju.
Komunističko crvenilo
Kada je Donald Trump izabran za predsjednika, a njen posao u uredu Bernieja Sandersa priveden kraju, već je bila zaražena politikom. Uputila se automobilom na put po Americi gdje je, kao aktivist, govorila ljudima koji su trpjeli posljedice lošeg ekološkog upravljanja. Vlastitu kampanju za kongres počela je, po njenim riječima, “iza šanka u malom meksičkom restoranu u srcu njujorškog Greenwich Villagea”. Zapamćena je, između ostaloga, i po tome što je kampanjom za koju je uz pomoć suradnika uspjela prikupiti 194.000 dolara pobijedila suparnika, demokratskog kandidata Joea Crowleyja, čiji je predizborni budžet dosegnuo tri i pol milijuna dolara. Još jedan od znakova da je stari politički model na izmaku, zajedno sa svojim protagonistima. I Trump je uostalom svojom agresivnom protusistemskom retorikom u kampanji istisnuo Bernieja Sandersa koji se u vrijeme izbora 2016. biračima činio i previše lijevim i prestarim (zapravo je samo pet godina stariji od Trumpa), ali i previše intelektualnim, pa zato, na kraju i premalo američkim.
Ocasio-Cortez pokazala je da postoji drukčiji politički model, koji se jasno otklanja od danas razmahane populističke desnice, izravno komunicira s problemima “malog radnog čovjeka”, ali bez Sandersova “intelektualizma” kojim je privukao umjetničke krugove, pa i značajan dio Hollywooda i odbio glasače iz predgrađa. Njen ulazak u kongres tradicionalisti su doživjeli kao šok. “Ona možda djeluje kao zeleni aktivist, ali to je fasada iza koje se u dubini sakriva njeno pravo komunističko crvenilo”, opisivao ju je Sebastian Gorka, jedan od najbližih Trumpovih suradnika u prvim predsjedničkim mjesecima (do 25. kolovoza 2017.).
Za Gorku, koji je u Bijelu kuću stigao sa Steveom Bannonom, s lijevom demokratskom strujom, kojoj pripada i Ocasio-Cortez, u SAD-u je, umjesto američkog, opasno zaživio san Josifa Staljina: “Oni žele zaplijeniti vaše kamionete! Žele nanovo izgraditi vaše kuće! Žele vam oteti vaše hamburgere!”, vikao je Gorka prije tri tjedna na godišnjoj konferenciji američke Konzervativne političke akcije. Njegova meta bio je zapravo “Green New Deal”, jedan od prijedloga čiji je zagovornik u Kongresu i Ocasio-Cortez, a kojim se pokušava, nije teško pogoditi, smanjiti emisije štetnih plinova koji završavaju u atmosferi zbog izgaranja fosilnih goriva, ali i (zato Gorka priča o hamburgerima) kao posljedica industrijskog uzgoja goveda.
Podmetnuli joj i golišave fotografije
Još jedan senator i neuspjeli kandidat za republikanskog predsjednika, Ted Cruz, optužio je Ocasio-Cortez da “namjerava ubiti sve krave u Americi”. Ocasio-Cortez kaže kako je zaključila da za sve to postoji samo jedan lijek - kada se protivnici takve vrste pojave na ekranu, ona uhvati daljinski. Osim toga da je “komunist”, što je samo po sebi neoprostivo, zagrebli su duboko u njen privatni život. Pojavio se niz snimaka, često montiranih, koji problematiziraju sve, od njene pameti, odjeće, make upa, kuće u kojoj stanuje, njene obitelji, njenog životnog partnera... I naravno, pojavila se i serija njenih slika bez odjeće. Montirana, ali što, neka dokaže. A tko neće pogledati mladu lijepu tamnoputu političarku bez odjeće. Ed Rollins, politički analitičar (bio je savjetnik Ronalda Reagana) i čest gost Trumpu sklone televizijske mreže Fox, kada govori o Ocasio-Cortez (s time da španjolski Ocasio on izgovara kao engleski occasion, slučajnost), uvijek spominje “onu malu”.
U početku je sve to izgledalo kao drugi posao, rekla je Ocasio-Cortez Davidu Remnicku iz New Yorkera. “Nakon odrađenog dana u Kongresu, mjesečarila sam kao najveći zlikovac u Americi, ili kao nova nada. Ali znala sam da se mnogima neću svidjeti. Ja sam demokrat, žena sam, mlada žena. K tome još i liberalna Latinoamerikanka, članica DSA (Democratic Socialists of America). Sve to zajedno tradicionalnim američkim političarima, ali i biračima, može izgledati kao opasan koktel. Ja, međutim, vjerujem da je zdravstveni sustav pravo, a da ljudi koji rade moraju biti plaćeni dovoljno da mogu od toga živjeti.”
Kada je krajem veljače, u jednom od svojih prvih kongresničkih istupa, kao članica Odbora za nadzor i reformu, Ocasio-Cortez ispitivala bivšeg Trumpova odvjetnika Michaela Cohena, mnogi su, čak i u redovima demokrata, očekivali politički slab nastup politički podobrazovane i neiskusne početnice. Ono što su vidjeli i odslušali bio je koncentrirani slijed usmjerenih pitanja koja su od Cohena izvukla precizne i jasne odgovore.
Signali iz Amerike
O rezultatima je prerano govoriti, ali činjenica je da je sama pojava Alexandrije Ocasio-Cortez odjednom radikalizirala rasprave o ljevici na globalnoj razini. Europa, navikla na ljevicu, danas se uglavnom bori s populističkim desnim pokretima, dok je ljevica, čini se, u defenzivi. Zato je njeno buđenje u SAD-u postalo zanimljivo svima. Naslov “Budućnost pripada ljevici, ne desnici” teško da se donedavno mogao zamisliti u dnevniku poput londonskog Financial Timesa. Objavljen je 24. veljače, nad člankom Wolfganga Münchaua, koji oslikava novu, postbrexitovsku Europu u kojoj ljevica polako od vlasti odmiče liberalnu, tržištu orijentiranu politiku. Ta nova ljevica bit će demokratska i liberalnija od tradicionalnog socijalizma, ali osjetljivija na probleme poput siromaštva ili društvenog raslojavanja. Riječ je o prirodnom ciklusu, ali i o trenutku kada će brzi radikalni iskoraci biti češći i važniji od umjerenih pregovora među strankama političkog centra. Ocasio-Cortez tako se i za Europu na sceni pojavila u pravo vrijeme, u trenutku kada je Stari kontinent zahvatio virus radikalnog desnog populizma i ksenofobije, glas humanističke ljevice iz “trumpizirane” Amerike koja je sve bliže latinoameričkoj političkoj distopiji čini se najpozitivnijim signalom koji nam je mogao stići s druge strane oceana.
Ne treba očekivati čuda, ali, ne popusti li pod pritiskom radikala s obiju strana, pod čvrstom paskom Nancy Pelosi, demokratske (i ne uvijek demokratične) šefice američkog Kongresa koju sigurno nitko nikada neće nazvati “crvenom”, Ocasio-Cortez je dobila priliku da obnovi krvotok američke, pa onda i globalne politike. Iako s druge funkcije i s neusporedivo manje znanja i iskustva, dobila je priliku da, čak i u Trumpovu razdoblju, nastavi politiku gurati u smjeru koji je otvoren u vrijeme Baracka Obame