Proširenje Europske unije više nije prioritet. Neki čak žale što se Unija toliko proširila, premda se taj proces smatra jednim od najvećih uspjeha projekta ujedinjenja Europe. Ipak, u EU i dalje postoje neki prijatelji proširenja. Među njima su svakako Grčka, Bugarska i Slovenija. Barem tako žele da ih se tretira. Grčka je svojedobno, 2003. godine, organizirala Solunski summit na kojem je regiji zapadnoga Balkana zajamčena perspektiva integracije u Uniju. I Sloveniji je 2008., kad je predsjedala Unijom, proširenje bilo među prioritetima. Usto, pokretač je i posebne inicijative za potporu državama koje žele u članstvo EU. Bugarska je, kad je na nju došao red predsjedati Europskom unijom, u Sofiji organizirala poseban Summit EU - zapadni Balkan na kojem je ponovljen zavjet odanosti proširenju EU, posebno za države zapadnog Balkana.
No, te tri države imaju još nešto zajedničko, što ih kvalificira za dokazivanje čuvene izreke da "s takvim prijateljima neprijatelji nisu ni potrebni". Naime, u ovom slučaju proširenje ne treba neprijatelje ako su Bugarska, Grčka i Slovenija među najvećim neprijateljima. Svaka je u određenom trenutku godinama blokirala neku susjednu državu na putu prema EU zbog bilateralnih sporova, iako je ostatak Unije stalno govorio da "takva bilateralna pitanja nemaju mjesta u procesu proširenja Europske unije". Slovenija Hrvatsku zbog granice na moru, na kopnu, zbog štediša Ljubljanske banke. Grčka je pak blokirala Makedoniju zbog spora oko imena, što je riješeno nedavnim Prespanskim sporazumom.
Grčka više ne blokira Makedoniju, ali ju je prisilila na promjenu imena u Sjeverna Makedonija. Možda će i ubuduće blokirati tu državu, ili Albaniju, zbog nekog drugog razloga, ali zasad Grčka više nije prepreka u proširenju. Slovenija ne blokira niti može blokirati susjede jer su svi već u EU. Ali bi mogla blokirati proširenje Schengena kako bi spriječila ulazak Hrvatske. Sada, pošto je Sjevernoj Makedoniji otvoren put prema otvaranju pristupnih pregovora, nakon više od deset godina čekanja, Bugarska je blokirala usvajanje pregovaračkog okvira EU bez kojega se pregovori ne mogu otvoriti. Bugarska sada želi da Sjeverna Makedonija prihvati njezino tumačenje povijesti, identiteta i jezika.
Tome se trebaju dodati i "prijatelji" proširenja koji su nas prošle godine uvjeravali kako će "nova metodologija ubrzati proces proširenja". Već vidimo kako ju je ubrzala. Time proces proširenja ne samo da se usporava, nego zapravo doživljava krah. Kad bi Bugarska uskoro i pristala na kompromis te otvorila put odluci o Sjevernoj Makedoniji, to bi tek značilo zeleno svjetlo za početak pregovora. Za dalje usporavanje pobrinut će se drugi: Francuska, Nizozemska, Danska, pa čak i Njemačka.
Njemački ministar za europska pitanja Michael Roth jučer je rekao kako će neuspjeh u naporima za otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom, a uz određene uvjete i s Albanijom, biti "ozbiljna politička pogreška koja će imati goleme posljedice za stabilnost i sigurnost zapadnog Balkana te Europe u cjelini". Visoki diplomati EU prenose kako je Njemačka "frustrirana" zbog neuspjeha u proširenju. Međutim, pitanje je koliko se Njemačka doista trudila. Nekako je teško zamisliti da bugarski premijer Bojko Borisov tako tvrdoglavo odbija Angelu Merkel ako je njoj doista stalo do odluke, pogotovo ako je ta odluka važna za sigurnost i stabilnosti cijele Europe.
Njemačka je država koja je doista najosjetljivija po pitanju rata i mira, stabilnosti i nestabilnosti. Zato ona nije među onim državama koje smatraju da treba pričekati s proširenjem i usporiti taj proces. No, ne može ih se ni staviti u skupinu država koje se zauzimaju za taj proces. Nije malo diplomata u Bruxellesu koji vjeruju da je Njemačka mogla više da se više potrudila.
Što zbog zauzetosti važnijim pitanjima, poput pokušaja sporazuma s Velikom Britanijom u zadnji čas, ili spašavanja financijskih paketa EU od 1800 milijardi, također u zadnji čas, pitanja proširenja ostala su u drugom, ili čak trećem planu. Njemačka nastavlja spominjati proširenje jer to smatra procesom koji je vezan uz stabilnost zapadnoga Balkana, a ne zato što stvarno želi da se Unija proširi. Da je i Njemačka oprezna u vezi s proširenjem, vidjeli smo i u slučaju Hrvatske.
Bila je zadnja članica Unije koja je ratificirala Pristupni ugovor Hrvatske u EU, i to samo nekoliko dana prije stupanja Hrvatske u članstvo. Prije toga je upravo Njemačka inzistirala na strogom monitoringu Hrvatske do članstva u EU. Ali, za razliku od Francuske ili Nizozemske, koje bez pardona kažu "NE" kada se predlaže nešto oko proširenja, Njemačka to ne čini. Oprezna je jer se boji da će to dodatno destabilizirati područje gdje je stabilnost ionako krhka.
Pravi protivnici proširenja su na zapadu Europe. Takvi ne puštaju ni Bugarsku u Schengen iako je odavno ispunila sve uvjete. Možda se Bugarska kroz ovu blokadu želi nametnuti kao važan faktor u EU i tako se cjenkati? Kako god, oni iskreni protivnici proširenja bit će sretni dok god budu mogli upirati prstom prema drugima koji koče odluke u tom procesu.