LONDON - Kriza je vrijeme kada se oprobava vodeći politički kadar neke zemlje. Što valja reći poslije sto dana upravo proteklih od formiranja konzervativno-liberalno-demokratske koalicije na čelu s premijerom, konzervativcem Davidom Cameronom i zamjenikom premijera, liberalnim demokratom Nickom Cleggom, sklopljene u vrijeme kada se približavala vrhuncu, a poslije neodlučnih parlamentarnih izbora 6. svibnja?
Pristojno funkcioniranje
Već se sada može reći da je britanska politička klasa taj ispit položila s odličnim, pokazavši pritom visok stupanj zrelosti i odgovornosti prema interesima zemlje. Britanija, koja je za razliku od većine europskih demokracija nenavikla na koalicije, uspjela je svoju formirati za svega nekoliko dana. Još je više iznenadilo to da ta koalicijska vlada sasvim pristojno funkcionira. Uz mnoge druge reforme, ona provodi čvrst i jasan program uklanjanja najvećeg mirnodopskog proračunskog deficita u Britaniji, i to tijekom sljedećih pet godina.
Prema rezultatima ankete The Guardiana i ugledne agencije ICM, gospodarski program vlade podupire većina birača, iako on uključuje drastične rezove.
Neobična konstelacija
Anketa jasno pokazuje da većina glasača - 44% prema 37% - odobrava i druge vladine mjere za izlazak iz krize. Glavni autor te politike, konzervativac George Osborne najpopularniji je ministar financija u posljednjih nekoliko desetljeća. Kad je riječ o upravljanju zemljom, 46% anketiranih povlađuje vladi, dok se 36% ne slaže. Skeptični The Economist napisao je neki dan da je ova vlada vjerojatno trenutno najhrabrija i najradikalnija reformska vlada na svijetu. Kako je došlo do te neobične konstelacije?
Vjerojatno je pomoglo što se ničije nade nisu ispunile. Laburisti su poslije 13 godina vlasti bili gubitnici, iako ne hametice poraženi, pa su se barem neki od njih - osobito premijer Gordon Brown - nadali da bi ipak mogli iscijediti i četvrti mandat. Konzervativci nisu ostvarili premoćnu pobjedu, koja bi im dala slobodne ruke, Liberalni demokrati, kojima su znatno pomogle TV debate stranačkih lidera da iziđu u prvi plan kao kredibilna stranka, bili su razočarani slabim rezultatom - iako je javnost dobro reagirala na dotada jedva poznatog Clegga.
Hrabra inicijativa
Opcija nije bilo mnogo. Većina liberalnih demokrata preferirala je koaliciju s laburistima, ali ta se pokazala nerealnom jer bi iziskivala koaliranje laburista i liberalnih demokrata s malim strankama. A negativan čimbenik bila je nepopularnost Gordona Browna, koji je tek u posljednji trenutak ponudio ostavku. Pred konzervativcima je bila mogućnost manjinske vlade, zasnovane na vjerojatnosti novih izbora, koji bi možda - ali ne sigurno - dali konzervativcima potrebnu većinu. U toj situaciji, krenuo je Cameron hrabro s incijativom da Liberalne demokrate dobije u koaliciju, koja bi imala pristojnu većinu u parlamentu. Ionako se predmnijevalo da bi Clegg koaliciji bio sklon - ako uspije za nju pridobiti starije kolege i šire članstvo. Cameron je znao da desno krilo stranke ne “šmeka” liberale, iz mnogo razloga, ali osobito zbog simpatija prema EU.
U toj je situaciji važna bila simpatija između dvojice lidera, Camerona i Clegga, koji su obojica iz imućnih obitelji i polazili su privatne škole Eton i Westminster. Ali to sve ne bi bilo dovoljno da državna služba - osobito njezin šef Sir Gus O’Donnell - nije već mjesecima pripravljala postizborne scenarije, pa tako i onaj za tada nevjerojatnu konzervativno-liberalno-demokratsku koaliciju.
Pregovori stranaka
Poslije izbora proradila je mašinerija pripremljena za pregovore među strankama. Ipak je ono što im je, kako su to i liberalni demokrati i konzervativci poslije otvoreno rekli, “koncentriralo mozgove” bila situacija Grčke, za koju su neki komentatori govorili da bi mogla snaći i Britaniju. U tih nekoliko dana pregovora u suradnji s visokim funkcionarima državne službe sklopljen je niz koalicijskih sporazuma u kojima je bilo mnogo uzajamnih koncesija. Zahvaljujući državnoj službi, stvoren je efikasan sustav pregovaranja i arbitriranja unutar koalicije.
Kao i mnogi drugi, i ja sam začuđen disciplinom koja vlada u koaliciji tijekom provođenja već mnogih kontroverznih mjera. U izvjesnom smislu, sve to odgovara Cameronu i Cleggu da neutraliziraju svoje desno, odnosno lijevo krilo. Problemi unutar koalicije će se pogoršati kada nastupe daljnji novi rezovi na jesen i na godinu, a i sve gora nezaposlenost među mladima. Međutim, zasad barem koalicija traje i - tko zna - mogla bi potrajati pet godina.